nportal crop
nportal crop
Dario i Mato Brajević Dario i Mato Brajević Leona Rašica

Braća Brajević, zarobljenici Morinja: 'U nekoliko situacija molio sam Boga da me ubiju'

Velj 06, 2018

Postoje neke priče koje vam je teško ispričati ili napisati. Ovo je jedna od njih. Početak desetog mjeseca 1991., Konavle. Neprijatelj je nekoliko dana ranije prešao granicu i ušao u konavoska sela. Slabo naoružane branitelje su zarobljavali ili ubijali. Oni koji su preživjeli, teška srca pričaju o tim danima. Ne žele se prisjećati najgorih oblika zlostavljanja koja su proživjeli. Zato hvala onima koji još imaju snage i volje govoriti kako nikada ne bi zaboravili. Jedni od njih dva su brata - Mario i Dario Brajević.

Kako čovjek preživi?

Dario: „Bio sam jednom gost u radijskoj emisiji Borisa Njavra. Rekao mi je kako mi nismo imali heroje. Odgovorio sam kako to nije istina, moji su heroji naši ljudi iz Grada koje sam poznavao: Mladen Jurković, Igor Žuvela, Niko Šare, Ivica Simović Crni, Srećko Kljunak. Bio sam zarobljen s bratom, a to je bio poseban pritisak. Kad ti slomju kost - ona će zarasti, zube - napravit ćeš dentijeru, ali psihu - nju nitko ne može popraviti. Zato kažem, ja sam znao da će se ti ljudi boriti do zadnje kapi krvi i da nas neće napustiti. Sinergija nas branitelja tada, od zapovjednika do mene, običnog vojnika, mog ćaće kuhara, to je nevjerojatno bilo. Napalo nas je 30 000 ljudi plus četničke paravojne jedinice, stotinjak tenkova, pedeset oklopnih vozila, 140 topovskih cijevi, mornarica i avijacija i mi smo izvojevali pobjedu! Tajna je bila u zajedništvu hrvatskog čovjeka. Moje vjerovanje u te ljude, zapovjednike, me održalo na životu. Nismo tada razmišljali o novcima, činovima ni o Spomenicama. Samo smo znali kako moramo obraniti svoj dom.“

Zarobljeni ste obojica, 3. listopada 1991. u Konavlima.

Na suđenju u Podgorici, čovjek koji nas je ispitivao bio je jako zainteresiran i začuđen što sam ja radio u Konavlima, a živim u Mokošici. Pokušao sam objasniti da oni ne shvaćaju što je to dom. Možeš ti imati stan u Mokošici, Splitu, Zagrebu, Beču, ali dom je samo jedan. Onaj tko nema dom, invalidan je čovjek. Recimo, taj je čovjek porijeklom Hrvat, otac mu je trbuhom za kruhom završio u nikšićkim rudnicima, izjašnjavao se kao Jugoslaven cijelo vrijeme. To je čovjek koji nema doma ni Domovine. On umire u praznini svoje duše, jer ničega nema. On ne razumije da ja nisam mogao spavati. Moj brat je već bio u Konavlima, bio sam na iglicama. Tek sam se oženio, Imao sam malo dijete, ali morao sam ići. Nešto te zove, nešto te gura, jer to je tvoj dom. To je razlika između nas i njih. Sociološka, psihološka, svakakva, zato smo mi daleko ispred njih i pobijedili smo u tom ratu.“

Mato: „Aktivirao sam se već u sedmom mjesecu ‘91. u Dubravci. Preko dana kupanje, predvečer smo držali straže. Nismo još ni oružja imali. Onda je stigao i Dario u Konavle. Pratili smo njihovo probijanje od početka, brojimo vojne, teretne kamione, njih čak 57 sam izbrojao. Nikša Grzilo i ja gledamo kolonu, dugu nekoliko kilometara, a nas dvojica imamo M48 sa šest metaka i dvije bombe. Izvukli smo se, jer nismo mogli ništa učiniti. Dario je tada bio na brdu gore, po njima su tukle granate. Uvečer nas je bilo 7-8, ujutro Braco i Lasić i ja. Gledao sam kako sipaju granate tamo gdje mi je brat. Čuo sam da ih nema, ne znaju gdje su.“

Dario: “Nisu nas vidjeli naši i nismo znali da je nastupilo povlačenje. Dan i po duže smo ostali tu, pod granatama, dehidrirani, izgladnjeli. To je područje kojega mi nazivamo interno Bundin kamen, izuzetno dobra promatračnica. To je sjeverno od Dunava, prema Grabu. Slušaš granate i ranjenu stoku, krave koje viču, to je jezivo. I onda smo rekli jedan drugome, bude li došlo do toga pucat ćemo jedan u drugoga. Bolje nego da nas oni ubiju. Nismo se htjeli povući od sramote. Našli smo se u okruženju iz kojega više nije bilo izlaza. Skalo sam se i našao Mata kako s puškom očekuje što god se ima dogoditi. Doma nije mogao, jer kako će doma doći ćaći bez mene.“

Mato: “Nama je zapovjednik rekao kako je ovo raspašoj i neka ide svak svojim putem. Rekao sam da ja ne idem, nema mi brata. Govori mi prijatelj Braco Lasić kako će ostati sa mnom. Okolo arija, niđe nikoga. Vratili se na streljanu, našli jednu teću hermetički zatvorenu, punu pohovanih šnicela. Navalili smo na šnicele i krenuli tražiti ovu dvojicu. Nismo znali da gore čuče sami. Već su neprijatelji oko nas, tu su.“

Vidite da dolaze prema vama. Nemate pojma što će se dogoditi. O čemu ste razmišljali?

Mato: “Vidio sam ih poviše puta nekih tridesetak metara, vratio sam se pješke po auto. U Jugu su neki našli proletjeli, ovi su valjda krenuli za njima i računali sigurno ima još netko. Njih trideset, četrdeset naoružanih automatima je krenulo prema meni i Dariu. Ma da je njih trideset krenulo s kamenom, isto bi nam bilo. Pucali su na Daria snajperom, falili su. Jedan mi je uzeo pištolj, kanoćo, auto, on te ne tuče, uzima ratni plijen. U mom autu, ovaj vozač bira koju će kazetu staviti, a mi u to vrijeme slušali Zlatne dukate i hrvatske pjesme. Umro sam od straha, sva sreća stavio je neku talijansku. Onda su krenuli Daria kao zaklati, digli su mu lančić, pilali ga nožem.“

Dario: “Ne daj Bože nikome. To ti ona čuvena Plautova ‘Homo homines lupus’, dođe do pravog izražaja. Ovaj što je Mata bacio na pod sa šubarom on je bio pravi četnik. Nas je zarobila nikšićka ekipa, nosili su gunjeve, ne uniforme. Kad su vidjeli moju zlatnu kadenu htjeli su je prekinuti, no ona je imala englesku kopču koju nisu znali skinuti. Prvo je pokušao nožem od papovke, pa mi je raskrvario vrat. Dao mi je plakat s dr. Tuđmanom i natpisom ‘Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske’ koji je stajao na Domu u Dubravci da grizem i opet nož zabio u vrat. Oči tog čovjeka nikad nisam zaboravio. Kad sam došao u Nikšić na suđenje ovim vojnicima iz Morinja, tražio sam te oči u svakome koga sam susreo. Bilo mi je jasno u tom trenutku da sam poražen. Ali, s druge strane, doživio sam jedan trenutak. Inače u logoru, bilo tko kad bi otvorio vrata mi smo se morali okrenuti, staviti ruke iznad glave, nisi smio nikoga gledati u oči. Ulazim u zgradu Visokog suda u Podgorici 2013., toliko godina kasnije, a njih petorica drže sagnute glave. Optuženi su za ratni zločin. To je moja pobjeda. Matej je u svojoj poslanici, deseti psalam, citirao Isusa: ‘Čuvaj se onih koji nisu plakali, a prouzrokovali su drugima bol.’ Nije mi važno jesu li osuđeni jednu godinu, dvije, pet, meni je sama činjenica da su oni proglašeni ratnim zločincima dovoljna.“

Vratimo se na zarobljavanje, gdje su vas iz Konavala odveli?

Dario: „Odveli su nas u jedno skladište, mislim da je to bila Glavićeva kuća, onda u Radovčiće, pa prema Prevlaci, pa u Kumbor. Iz Kumbora za Morinj.

Mato: Bilo nas je osam. Sjećam se jednoga detalja u Kumboru dok su nas prekrcavali kad je jedna žena na kapiji htjela uzeti automat od stražara da puca po nama. Tukli su nas cijelo vrijeme, meni su izbili tri zuba. Dok te tuku, ma ništa te ne boli. Danas kad slušam neke ‘heroje’ i njihove priče, dignem se i pođem ća. Toliko si prošao toga, znaš tko te laže. Od straha i adrenalina ti jednostavno otupiš i ne osjećaš te udarce. Nisam osjećao toliku bol, u glavi si negdje drugo. Sedam puta su nas isprebijali samo do Švagove kuće.

Dario: Žene su nas htjele ubiti ciglama na pumpi u Igalu. Što se tiče samog logora, najgore je prošla ona ekipa koja je prva stigla u Morinj. To su bili Marko Herco, Ivo Kristić, Davor Grbić, Božo Jović, Adnan Sarić, Nikola Đurasović, Zlatko Bagoje. Njima je bilo najteže. Oni su bili meso za iživljavanje. Imamo mi neka iskustva iz logora. Bio je neki vojni policajac, mi smo ga zvali Gospićanin, on bi nas udario par puta, nije imao te snage tko neki drugi jači čovjek. On te udari dva puta, ti padneš, iako te nije snažno udario. Ako čekaš udarit će te još sto.

Mato: „Sa mnom su čistili kuće, bio sam im štit, vodili su me ispred sebe. Rekli su mi da ne smijem pasti, kamo li početi trčati. Trebao sam po njihovom nalogu ići na vrata, razvaliti ih nogom i zatrčati se prema njima. Uradio sam to, vezan, a oni su preko mene zavitlali bombu, bacili me iza zida i skočili po meni. Polomili su me, podigli, kad ispod mene hrpa maraka. Ispali su im novci koje su uzeli zarobljenom čovjeku. Ratni plijen i pljačka, to je ono što je njih zanimalo.“

Dario: „Mi smo svi pretežno služili JNA. Jedan njihov major stavio mi je u usta automatsku pušku i zakleo se da će me do večeri ubiti. Onda ti je jasno da nema granice. Na tenku nije bila petokraka nego četiri C.“

Jeste li mislili kako se nećete živi izvući?

Dario: „U nekoliko situacija molio sam Boga da me ubiju. Prevlada u čovjeku slabost. Dao bi sve da Mato nije bio sa mnom, da je on slobodan. Ovako smo imali mat situaciju. Posebnu torturu sam imao 3. ili 4. studenog, vodili su me natrag u Konavle, pa u Kupare. Vodili su me na prepoznavanje jer su neki ljudi tu pričali o meni svakakve bajke, da su me viđali s oružjem, da sam huškao ljude na rat. Nikad nisam vidio te ljude u životu. Sjećam se brujanja agregata i reflektora uperenog u mene. Na kapiji nekih 200-300 ljudi, u šarenim uniformama, napravili su špalir i mlatili me. Samo sam par udaraca bio svjestan jer sam pao u nesvijest. U jednom momentu sam se probudio, njihov specijalac je bio uz mene, držao me i repetirao automat prema njima. Rekao im je: ‘Svega mi, pucat ću. Zadužen sam za ovog čovjeka, moram ga vratiti u Morinj.’ Odveli su me u bivšu poštu, razaznao sam siluete ljudi koji pričaju o meni kao o kriminalcu koji je tjerao Srbe iz Župe. Jednoga sam znao iz viđenja, bio je radnik GP-a, mislim da je bio iz BiH, on je jedini rekao kako to ništa nije istina i nakon njegovog svjedočenja više me nisu dirali. Hoću ti reći, ovaj vojnik koji me obranio, odveo me uvečer u Morinj, donio mi je paštetu i par feta kruha. Nisam mogao jesti. Doveo me do barake i rekao stražaru da sam upravo platio za cijelu familiju i neka me nitko više ne dira. Pitao sam ga cigar, rekao je da ne puši, ali da će mi donijeti sutra i doći vidjeti kako sam. Nije došao sutra, ali jest prekosutra, donio mi je četiri kutije, zamolio sam ga da dvije odnese mom dundu, Andru Čupiću, koji je bio kao civil zarobljen u baraci do moje. I među njima je bilo ljudi, ali bili su rijetki.“

Mato: „U 11. mjesecu došao je neki stražar i donio cigare. Donijeli su nam i paket preko kardinala Franja Kuharića.“

Dario: „Kad je prvi put stigao Crveni križ, nisam imao iskaznicu, bio sam u samici - kontejneru. Dva puta sam bio u njemu, drugi put na svetog Nikolu, na moj rođendan. U prvom Dubrovačkom vjesniku nije me bilo na spisku, Mata je bilo. Zamislite kako je bilo mojim roditeljima i ženi. Saznali su da sam živ preko našeg dunda, koji je kum Nikici Valentiću. Valentić je došao do sestre od kardinala Kuharića koja je bila časna sestra u crnogorskoj Dobroti te nam je ona preko prijateljice čiji sin je bio stražar u Morinju poslala paket. Donio nam je pola šteke cigareta, otvarali su pakete, naravno, ali su nam dali šest kutija, a dotada smo nas 15 pušili po dva dima.“

Mato: „Među njima je vladala jedna nekultura. Bili su indoktrinirani. Doktorica se bojala ući unutra, oni su jednostavno naučeni tako.“

Dario: „To je jedan potpuno drugačiji mentalni sklop. U tim ljudima je oduvijek čučala zvijer, ne možeš ti to postati. Naš krimen je bio, prema njima, što smo se digli protiv Jugoslavije. Par godina nakon toga, odvojili su se i oni. Kad se Crna Gora odvojila, nitko njih nije tukao.“

Zvjerska ispitivanja u logoru.

Mato: „Moj se brat i danas vodi kao čovjek koji je ustao protiv ustavnog poretka SFRJ. Prijetili su nam da će nas vodit u SPUŽ, zatvor u Podgorici, na daljnje odsluženje kazne. Tarle (Zlatko Tarle, op.a) je bio KOS-ovac, kapetan više klase na Pomorskoj školi u Kotoru. Njihov stric je bio direktor Croatia banke u Zagrebu. Imao je Tarle neku sliku, nekog snajperista, čovjeka za kojeg je bio uvjeren da je Dario. Niti znam gdje je to slikano, niti je to bio on. Ispitivao me o aerodromu, o oružju, ljudima, recimo o Baldu Pušiću, Jošku Šmoku, Ivici Simoviću Crnom, koji je naš rođak. Suludo je bilo reći da ne poznam te ljude, znali bi da lažem. Pitali bi odakle ih poznaš, odgovarao sam kako ih poznam s aerodroma.“

Dario: „Mato i ja smo ispočetka bili u različitim barakama. Kad smo se našli, shvatili smo da nas je ispitivao isti čovjek, ali imamo potpuno drugačiji tretman. Rekao sam Tarletu da kaže stražarima da nas prestanu tući, da se to više ne može izdržati. Odgovorio mi je unoseći mi se u facu da će me tući kao što je hrvatska emigracija tukla njegovog brata. Kasnije sam saznao da je njegov brat, Zvonko Tarle, novinar „Borbe“, vjerojatno kao kontraobavještajna služba tražio hrvatsku emigraciju i njezina djelovanja, gore su ga razotkrili i premlatili ga.“

Susreli ste ljude koji su vas mučili ponovo na suđenju. Što su oni rekli u svoju obranu?

Dario: „Oni moraju biti svjesni kako su proglašeni krivima za ratne zločine. Moj je iskaz trajao dva sata i 40 minuta. Nisam mislio svjedočiti i zakleo sam se kako neću preko Debelog brijega, međutim pročitao sam na nekom portalu izjavu Zlatka Tarle kako se odnosio prema nama kao prema svojoj djeci. Tražio sam da mi se dopusti da sve ispričam jer su to neke moralne norme ispod kojih nitko ne bi morao ići i da im u oči kažem ono što im imam reći. Sutkinja mi je rekla da nisam u situaciji da postavljam uvjete, ali da će mi dopustiti da kažem sve što imam. Nisam imao pravo obraćati se direktno njima, ali na moj iskaz pitali su Zlatka Tarleta što ima za reći, rekao je kako nema ništa. Kad sam došao na razmjenu u Split, dočekali su me žena i Paula. Moja curica mi nije potrčala u zagrljaj, nego je pobjegla od mene. Rekao sam: ‘Gospodine Tarle, vas mogu pustiti odmah ovoga dana, možete živjeti u Podgorici, Beogradu ili Parizu, siguran sam da u Hrvatskoj nećete. Ali, kad god vidite u bilo kojem gradu, bilo kojoj ulici na svijetu, oči uplakane djevojčice, morate se sjetiti moje Paule i svih Paula nas zarobljenika. To vam je najveća kazna koju možete dobiti. S tim treba živjeti, a to nije lako. Onaj tko je jednom digao pušku na čovjeka, o tome se ne priča, bez obzira na okolnosti. Gledaš ispred sebe neprijateljsku vojsku, kako nose mrtve i ranjene, oni su napali tebe, nije ti svejedno.“

Mato: „Rekao sam im, vi ste mene ovdje doveli, na suđenje da me procijenite koliko ćete mi dati novaca. Koliko god da mi date, meni je malo. Kad već tražite pomirenje, a napadom na nas izazvali ste glad kod naših ljudi, spalili im kuće, pokušali ih pobiti, sada neka gladuju vaši, a vi obeštetite moj narod kako treba, pa neka bude to prvi korak ka pomirenju.“

Što vam je najteže iz tog vremena?

Dario: „Pitali su me mnogi što ti je najteže bilo. Postojala su, kako sam ih zvao, ‘morinjska praskozorja’. To je bilo vrijeme kad bi se oni umorili od pijančevanja, udaranja i bio si miran dva sata. Moja Paula je imala godinu dana kad sam je zadnji put vidio, 22. rujna 1991. Došao sam se doma istuširati, njoj je bio rođendan. Slika djevojčice s tortom je cijelo vrijeme bila sa mnom. Jedan dan nisam je mogao vidjeti, mučio sam se, to je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Tad sam razmišljao da se zaletim u hangar i udarim glavom. Tomo Obradović je bio ispod mojih noga, osjetio je da se nešto lomi u meni i zagrlio me. Izveli su Zlatka Bagoja vani, čovjeka s kojim sam odrastao. Njega tuku, on jeca, a ja plačem.“

Neki su ljudi ipak platili više od ostalih.

Dario: „Božo Trklja je platio najviše. Zamjerali su mu što je Srbin. Čuo sam ga kad je rekao: ‘U Dubrovnik sam došao bez gaća na guzici, tu sam se oženio i dobio djecu, Dubrovnik mi je sve dao, to je moj dom’.“

Mato: „I onda mu je kasnije poginuo sin. Sjećam se kad je Milo Šikić pao u nesvijest pa mi je govorio da mu pozdravim obitelj. Mislili smo da je gotov. Donio mu jedan stražar limun, da se malo refa.“

Dario: „Danas u Dubrovniku ima ljudi koje zovem ‘oni‘ isto kao što u Crnoj Gori ima ljudi koje nazivam ‘čovjekom’. Neki su mislili i ovdje i tamo kako rat neće završiti. Znao sam da će oni moji heroji o kojima sam pričao na početku branit Grad do zadnje kapi krvi. Ali, ‘oni’ moraju znati da bi mi ovaj Grad bili obranili i goli, bez gaća i bez majice. Naša je najveća greška što su se ‘oni’ vratili i ušaltali se čak u naš zapovjedni kadar. Danas između branitelja padaju grozne riječi, a to nekima odgovara. To što su ti ljudi dali tijekom rata, treba se im pokloniti. Razmišljam, mom pokojnom kumu Miru Buntiću Tigru, ja mogu otići na grob i upaliti svijeću, a na Daksi su ljud ležali 45 godina nepokopani. Zašto? Sve će doći na naplatu, ali ostanu rane.“

Braća Brajevići su se po izlasku iz logora vratili u Hrvatsku vojsku. Velikog srca krenuli su u obranu svog doma, nisu mogli gledati palež, pljačku i ubijanje svojih prijatelja. Ono što su doživjeli u neprijateljskom logoru, ostat će urezano u njihovim sjećanjima do kraja života. Mi ostali moramo znati, kako nikad ne bi zaboravili. Oni koji zaboravljaju, povijest im se ponavlja.

Ivana Žuvela Kalina

Nportal

Nakladnik: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing
Sjedište društva: Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik
Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)
Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3,
dana 27. siječnja 2016. god. MBS: 090004038,
MB 01657844 OIB 84003986390

Redakcija: Nportal, Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik