nportal
Nportal - Sadržaj izdvojen po datumu: Subota, 11 Studeni 2017
Subota, 11 Studeni 2017 22:19

SVETI MARTIN: VOJNIK, BISKUP I MONAH

Sveti Martin, katolički je svetac, rođen u Savarii 316. Bio je biskup grada Toursa i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan.

Sveti Martin zaštitnik je Francuske, a njegov se blagdan slavi 11.studenog, na dan njegovog pogreba.

Martin je djetinjstvo proveo uz oca u vojnom garnizonu u Paviji, jer mu je otac bio rimski tribun. Unovačili su ga u carsku gardu, a predaja kažeda je susreo jednom prosjaka koji je tražio milostinju, a Martin, kako nije imao novaca, odrezao je polovicu svog vojničkog plašta i zagrnuo siromaha. Sljedeće je noći usnio samoga Gospodina koji mu je govorio: „Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.“

Martin se nakon vojne službe, zaredio za egzorcista. Posvetio se kontemplativnom životu u samostanu, bio izabran za biskupa grada Toursa. Govorilo sekako je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru. Organizirao je dobrotvorne akcije, bio uvijek blizu siromašnima, progonjenima. Zaštitnik je vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, Švicarske papinske garde, Belog Manastira, Dugog Sela i Virja.

Čestitamo svim Martinima i Martinama imendan, Martinje, za kojega se u skladu s običajima i tradicijom za slavlje peče guska, a tijekom slavlja krsti mlado vino.

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Lifestyle

Fotografska knjiga naziva "Brsalje" Ane Opalić, dubrovačke fotografkinje sa zagrebačkom adresom, večeras je predstavljena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika. Riječ je o prvoj fotografskoj knjizi Ane Opalić u kojoj je prikazana serija crno - bijelih analognih fotografija koje je autorica snimala od 1996. do 2011.

"Uvijek sam mislila da će to biti njezin životni projekt, da nikada neće prestati snimati, ali ipak jest 2011. kada je po prvi put te fotografije i izlagala u velikom obimu u Dubrovniku i Zagrebu. Riječ je o jednome istome kadru koji je sniman uvijek s istog mjesta gdje je umjetnica izostavila signale dubrovačkog prostora. Zbivanja uključena u fotografiju isključivo su prirodne pojave. Međutim, riječ je o bravuroznim fotografijama gdje se sama taktilnost dobro osjeti, ali gledanje ovih fotografija ne iscrpljuje se u bilježenju prirodne ljepote, već je u njima puno jači Anin konceptualni okvir", kazala je kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik Rozana Vojvoda, ujedno i autorica uvodnog teksta.

Dr.sc. Sandra Križić Roban iz Instituta za povijest umjetnosti i Ureda za fotografiju istaknula je kako seriju "Brsalje" primarno doživljava poput neke ploče u koju se u određenim vremenskim razdobljima upisuje određeni sadržaj.

"U njima se ne vidi bilo kakav podatak iz autoričina života. Količina oblaka i manje ili više zapjenjeno more tek su pokretni efekti čitavog niza odluka koji su prethodili snimanju. Brsalje su poput unutrašnjeg sata koji otkucava u autoričinom ritmu, a čini se potpuno neovisnim od nas. Brsalje su poput haikua - sastoje se od tri linije stiha čiji će se samoglasnici spojiti u poetskom hučanju vjetra i šumu mora", istaknula je Križić Roban.

Autorica Ana Opalić naglasila je kako joj je u radu iznimno bila važna disciplina.

"Kada sam 1996. krenula snimati na crno - bijele filmove koje sam doma u banji razvijala. Kada usvojim neki motiv, teško ga puštam. Te 2011. kada sam prvi put u ovom obimu povećala fotografije, vrijeme je kada sam i simbolički promijenila tablice na autu i prebacila osobnu iskaznicu na zagrebačku adresu i to je bio moj odlazak iz Dubrovnika. Bilo mi je bitno da od početka kako sam krenula sa snimanjem u crno - bijeloj tehnici, to ostane isto do kraja. Kasnije mi je bilo važno da se fotografije ručno razviju u laboratoriju da do kraja ispoštujem taj proces. To je ta disciplina i odanost, vraćanje na isto mjesto kroz dane i mjesece", kazala je autorica Opalić.

 

Leona Rašica

Objavljeno u Kultura

Rođena u Mostaru, Željana Lučić, vjeroučiteljica, jedna je od svijetlih i hrabrih primjera mladih koji se ne boje svjedočiti svoju vjeru i živjeti je punim plućima. Mada u ranim tridesetima, svoj poziv shvaća ozbiljno te sa zadovoljstvom stečeno znanje i poimanje prenosi učenicima dviju dubrovačkih srednjih škola. Obveze prihvaća sa smiješkom, a dane ispunja pjesmom te je, među ostalim, tenorica u klapi Zračne luke Dubrovnik.

Svi putevi vode Dubrovnik, kako ste se Vi pronašli u našem Gradu?

Kad sam završila fakultet, željno sam iščekivala raditi kao vjeroučiteljica te sam bila spremna i otići iz svog rodnog grada. Željela sam upoznati nove ljude, nova mjesta, a i napredovati u svom zvanju. Prvu ponudu iz Katehetskog ureda Dubrovnik dobila sam kao zamjena u Orebiću, gdje sam radila pola godine, a onda četiri godine na Grudi. Od 2013. počinjem raditi u Dubrovniku.

Po struci ste vjeroučiteljica. Angažirani ste u Ekonomskoj i trgovačkoj školi te Umjetničkoj školi Luka Sorkočević. Svjedoci smo sve većih napada na Crkvu i argumenata kako vjeri nije mjesto u školi. Kakvo je Vaše iskustvo?

Svi imaju mišljenje o vjeronauku u školi. Naslušala sam se i pozitivnih i negativnih komentara. Kad bih svoje sugovornike pitala „Zašto im vjeronauk smeta u školi?“, iz njihovih odgovara dalo bi se zaključiti kao ne poznaju sadržaj programa za školski vjeronauk, a nerijetko iz jače izraženog gubljenja vlastitog identiteta, ne držanja do svoje tradicije. Kao vjeroučitelj vidim priliku doći do onih učenika koji nisu aktivni u svojoj župnoj zajednici, naša uloga je često evangelizacijska.

DSC 0867

Kako je raditi s tim uzrastom učenika? Pretpostavljam na Vašu mladost da ponekad nije lako postaviti se kao autoritet? Koliko su uopće polaznici zainteresirani za predmet kojeg predajete?

Raditi s tinejdžerima je zaista izazov. Uvijek moraš biti naoružan strpljenjem i razumijevanjem. Svoju „mladost“ doživljavam kao prednost mom autoritetu jer učenici mi se lakše otvaraju u razgovoru. A iskrena komunikacija mi je vrlo važna u radu s učenicima. Najbolji pokazatelj njihove zainteresiranosti za moj predmet za mene je kad se nakon mature vrate s još pitanjima o vjeri i duhovnosti, a to u posljednje vrijeme često doživljavam, jer pitanja s kojima se bavimo na satu su uvijek životni.

Voditeljica ste katedralnog zbora Gospe Velike što podrazumijeva sudjelovanje u popodnevnom misnom slavlju nedjeljom, tenorica u klapi Zračne luke Dubrovnik, članica Biskupijskog vijeća, kako uspijevate pronaći vremena za vježbu i pripreme za nastup?

Za ono što voliš uvijek imaš vremena. Naravno, potrebna su velika odricanja. Ali sve se to isplati kad doživiš radost nakon uspješno otpjevane pjesme i kad vidiš radost u drugima koja izaziva pjesma. Pjevati znači slaviti, radovati se, a za to čovjek uvijek mora imati vremena.

Članica ste klape ZLD gotovo pola godine, uglavnom ste u društvu zaposlenika iste tvrtke, otkud zapravo Vi tu?

Na nagovor kolege Lina Čupića s kime sam pjevala prije četiri godine u mješovitoj klapi Alegria. Klapa ZLD je tražila novog tenora. Zbog nedostatka muških tenora, odlučili su se za mene. I sad me strpljivo podnose!

Uz poslovne i rekreativne obveze, vjerujem, volite se opustiti uz kavu u krugu bliskih osoba, obitelji i prijatelja. Gdje Vas najčešće možemo sresti? Dopušta li Vam Vaš tempo života uopće vremena za razonodu?

Ne bi nešto bilo u redu kad ne bi imala vremena za druge. Volim druženja uz kavu jer ljudi se često opuste i možemo razgovarati o svemu. Drage su mi i šetnje Stradunom uz kokice iz kina Slobode. Prednost života u Hrvatskoj je što uvijek imaš vremena za razonodu!

Iz Vašeg kuta, kakva je perspektiva mladih, obrazovanih, ljudi željnih uspjeha u Dubrovniku? Postoji li mogućnost napretka ili je kad jednom steknete stalni radni odnos „zaveži ga tu“ do mirovine?

Perspektivu mladih vidim jedino ako svoje znanje, talente ulažu i dajući se za druge, ne sebično, ne gledajući na cijenu svoga rada mogu biti vrlo uspješni, zadovoljni. Ali ako radiš samo za plaću, zaista nema smisla. Uspjeh za mene nije imati moć, slavu i novac nego da si otkrio svoju svrhu života i svojim radom to stječeš. Napredovati na poslu zaista možeš, ali za to uvijek trebaš širiti svoje znanje.

2

Iva Dedo

Objavljeno u Lifestyle

Spinalne mišićne atrofije su nasljedne bolesti kojima propadaju živčane stanice kralježnične moždine i moždanog debla uzrokujući mišićnu slabost i propadanje. SMA je vodeći genetski uzrok smrti u djece, a nastaje zbog autosomno recesivnih mutacija jednog genetskog lokusa na kratkom kraku 5.kromosoma, što uzrokuje homozigotnu deleciju. SMA se javlja u 1 na 6000 djece. Oko 50 % djece s težim oblikom bolesti umire prije druge godine života.

Postoji četiri tipa SMA: Tip 1:bolesnici imaju hipotoniju, hiporefleksiju, poteškoće pri sisanju, gutanju, disanju. Zbog respiratornih infekcija 95% djece umire u 1.godini života, a ostali do 4.godine.

Tip II, simptomi se javljaju u dobi od tri do 15 mjeseca života, nijedno dijete ne nauči hodati niti puzati. Bolest je kobna u ranoj dobi, zbog respiratornih komplikacija. Napredovanje bolesti tipa II može spontano prestati, ali zaostaje trajna neprogresivna slabost uz velik rizik za razvoj skolioze i njezinih komplikacija.

Tip III počinje u dobi od 15 mjeseci do 19 godina. Bolest napreduje sporije, oboljeli žive duže, neki imaju normalan životni vijek. Sve ovisi o razvitku respiratornih komplikacija.

Tip IV napreduje sporo, javlja se u odrasloj dobi, od 30.do 60.godine. Teško ga je ponekad razlučiti od ALS-a.

Petra Nenadić ima dvije godine i sedam mjeseci. Ima dijagnozu SMA tip 1, najteži oblik. Petra je veliki borac, jer su liječnici rekli njezinim roditeljima kako neće doživjeti drugi rođendan,ali Petra je još tu i diše bez aparata.

U medijima ste mogli vidjeti kako su lijekovi za ovu bolest izuzetno skupi i kako je tek dvoje djece dobilo mogućnost za liječenje. Dvoje, od 39-oro djece oboljele u Hrvatskoj. Povodom toga razgovarali smo s Marijom Ujević Nenadić, majkom male Petre.

-       Želimo s našom pričom izaći u medije, ne samo zbog moje kćeri, nego zbog svih ostalih koji imaju teško oboljelu djecu. Danas smo to mi, sutra je netko drugi. Naša djevojčica ima najgori tip SMA, a u Hrvatskoj ukupno ima pedesetak slučajeva, 39 djece, a ostalo su starije osobe na koje isto treba misliti. Velik broj djece je već na respiratorima, naša Petra i druga curica Mila nisu i za njih je prilično žurno primiti taj lijek kao što su ga primili maleni Niko i Tea.

Koliko košta lijek za djecu oboljelu od SMA?

-       Lijek Spinraza je registriran od Američke uprave za hranu i lijekove i europske komisije. Jedna doza košta 640 000 kuna, s tim da se u prva dva mjeseca moraju primiti četiri doze, terapija se nakon toga nastavlja svaka 4 mjeseca. U prvoj godini se primi 5 do 7 doza što iznosi godišnje pola milijuna eura. Dalje se doze smanjuju, ovisno o težini, visini, o nekim parametrima. Ta cijena je odluka proizvođača na koju ne možemo utjecat. Istina je, postoje istraživanja za neke druge lijekove, koji će izaći na tržište možda za godinu ili dvije dana, zbog konkurentnosti će i cijene lijeka padati, ali mi ne možemo toliko čekati. Sustav nam nije uređen, a lijekovi su toliko skupi da roditelji to ne mogu isfinancirati. Proizvođači kažu da moraju isplatiti godine istraživanja, godine studija, puno zaposlenih, a pacijenata je malo da bi lijek bio isplativ. Nažalost, ono što je tužno je da ima više oboljelih, cijena bi padala.

Kad bi vaša curica primila prvu, drugu dozu, kako bi brzo lijek djelovao i na koji način?

-       Mi smo gledali razna videa, nikad se nije pokazalo nijedno negativno djelovanje lijeka. Djeca koja su primila lijek u prvih šest mjeseci života, kada je razvoj djeteta najbitniji, ta djeca hodaju i nemaju ni jedan posto invaliditeta, toliko je taj lijek učinkovit. Bio je simpozij, 14.listopada u Zagrebu, koji je organiziralo Društvo distrofičara Hrvatske, gledali smo dijete koje je traheotomirano, nakon prve doze pomiče prste i hvata svoju igračku, što godinama nije mogao. Profesorica Barišić, svjetski priznata neuropedijatrica, rekla je da je stav struke da svako od te djece treba primiti Spinrazu.

Djeca poput moje Petre i male Mile, bez obzira na njihovu starosnu dob, njihova klinička slika za njihovu dijagnozu je izvanredna. Te su dvije djevojčice medicinska čuda. One dišu i jedu samostalno, imaju pokreta u rukama. Inače su ta djeca nadprosječno inteligentna, naša curica govori „mama“, „tata“, „baba“. Već dolaze dani kada to teško izgovara. Teško je gledati svoje dijete koje je svjesno da ne može reći riječi koje je mogla izgovoriti. Sve nekako odrađujemo za nju, mi smo njezine ruke i noge. Od onog dana, 25.srpnja, kad je ministar rekao kako će sazvati povjerenstvo koje će odlučiti koja će djeca primiti lijek do danas, Petrino se stanje pogoršalo, ona ne može više podignuti ruku. To je jako nepredvidiva bolest, kojom velikom brzinom mišići propadaju. Poanta je da taj lijek primi što prije i ne završi na respiratoru. Jer kad završiš na respiratoru, povratka nema. Neke se funkcije mogu vratiti, riješiti vježbama, ali s aparata povratka nema. Nama je u interesu probuditi svijest kod ljudi, izvršiti pritisak da se nabave lijekovi za sve oboljele od SMA.

Narod uvijek reagira i pomaže. Ima li smisla pokrenuti akcije za prikupljanje sredstava?

-       Što se toga tiče, to je nemoguće, jer je to silan iznos. To je mišljenje i moje i svih roditelja. Uz sve ljude, javne nastupe, udruge, je opet gotovo nemoguća misija. Bilo bi izvedivo kad bi bilo jednokratno, ali s obzirom da nije, ne može se prikupiti toliki novac. Po meni je ovo političko ignoriranje svih teško oboljelih ljudi, u ovom slučaju djece. Ne žele ni inkluziju. Govorimo o informatizaciji školstva, učiteljica sam, pa govorim o svom zanimanju, dođe početak školske godine, a zaboravilo se poslati natječaj za asistente djeci s poteškoćama. Svako dijete ima pravo na školu, na inkluziju, na obrazovanje, na socijalizaciju..Onda dođeš doma, moraš se nastaviti boriti, iscrpljivati psihički i fizički, boriti se sa sustavom, a to je borba s vjetrenjačama. Ljudi u Hrvatskoj koji imaju oboljelu djecu  i s manjim poteškoćama nailaze na zidove.

Koje je po Vama rješenje za ovu situaciju u kojoj se nalaze osobe oboljele od SMA?

-       Moje mišljenje je da treba osnovati fond za skupe lijekove, smatram da bi svaki čovjek od svoje plaće odvojio pet kuna za taj fond. Predlagalo se da se od poreza za cigarete odvoji dio za takvo što. Međutim, smatram kako bi i bez tog poreza ljudi odvojili par kuna svojih primanja kako bi se spasili ljudski životi. Mislim da svi roditelji djece s teškim dijagnozama moraju težiti k tome da se osnuje takav neki fond ili zaklada, koji bi se punio od osobnih dohodaka, od poreza za luksuz. Zašto ako se već podiže porez na cigarete 1 % ne bi išlo na taj fond? Trebamo težiti tome, znate, ljudi dok ih ne snađe, ne razmišljaju...Ne čitaš, ne gledaš. Prva ja, uplaćivala sam i za udruge i za neku djecu, ali iskreno, nisam čitala ni kakva je to bolest ni o čemu se radi. Možda sam sebična bila, ali bih rekla:“daj im Bože snage“ i uplatila..danas to proživljavam. Danas čitam i onda kažem sama sebi: „Tebi nije najgore, nije najteže, ima i još gorih slučajeva, dobiješ neku nadu..“ Odlučili smo se boriti preko medija, svi roditelji zajedno, slažemo se kako su Niko i Tea trebali dobiti lijek prvi jer su najmlađi. Imamo i malu Noru, ona je traheotomirana, jako draga djevojčica. Svi smo članovi udruge Kolibrići, predsjednica je Ana Alapić, majka dječaka koji je tip 1, koji je ove godine upisan u 1.razred, koji komunicira preko komunikatora.

Zvučite kao snažna i pribrana žena. Kako se uspijevate nositi sa svim?

-       Ne znamo otkud nam snaga, a treba nam. Jednostavno ne možemo priuštiti sebi da je nemamo. Borba je svaki dan, želja, vjera, nada...Ljuta sam što smo u ova četiri mjeseca smo poslali toliko mailova, mnogi nam nisu odgovorili. Pa zar u 21.stoljeću nije neka elementarna kultura odgovoriti na mail? Nekako sam realna i svjesna svega..Da se radi o nekom lijeku za koji može produžiti život, a možda i ne, ja bi i razumjela, ali ako si svjestan da se radi o lijeku zbog kojeg neko dijete neće završit na aparatu, jer zaustavlja progresiju bolesti i ti to ignoriraš! Dok oni ignoriraju, a mi od novinara saznajemo koji su njihovi novi koraci, dok oni razmišljaju, bolest napreduje. Novinari su stvarno korektni i žele pomoći, slušaju naše priče i trude se objavljivati, tako i razne udruge, ali oni koji bi trebali –nemaju sluha. Nema drugog načina, nego preko medija, ne ide na fino, ne ide na „poštovani i srdačan pozdrav“...

Imate li saznanja kako se liječe djeca i osobe u Europskoj Uniji?

-       U Europi se liječe jer su se na to pripremili. Prošle godine je lijek u Francuskoj, u Lyonu predstavljen i onda su godinu dana europske zemlje pripremale svoje registre, pratili su tipove bolesti, sortirali. Kad je lijek odobren, oni su odmah startali s njim. Mi smo pokušali liječiti se vani, ali ministarstvo odbija zahtjeve. Malena Tea je recimo dobila liječenje u Sloveniji, ali je naše ministarstvo zdravstva odbilo. Smatram da se sustav vrijednosti poremetio, da su ljudi postali apatični..i sve se zbog tog i događa. Država nam je tako posložena, ako struka kaže mišljenje da što hitnije ta djeca trebaju primiti lijek, tko si onda ti da kažeš ne, da ignoriraš?? Tu ne bi trebalo biti dileme.

Što reći ovoj ženi, ovim majkama, očevima, obiteljima koji promatraju svoju djecu i ne mogu im pomoći, a znaju da lijek postoji? Lijek koji bi im omogućio ne samo da žive, nego da uživaju u djetinjstvu i u svakom novom danu. Može li Hrvatska pomoći ovoj djeci? Možemo li svi odvojiti tek nekoliko kuna u neku zakladu ili fond za spas njihovih života? To nije nemoguće, a gdje ima volje, ima i načina.

SPINRAZA-za svu oboljelu djecu od SMA!

Želi li Hrvatska spasiti svoju djecu?

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Lifestyle

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen obilježja u Komolcu i na Strinčjeri odana je počast i obilježena obljetnica pogibije 14 hrvatskih branitelja. U ime Grada Dubrovnika vijence su položili i svijeće upalili predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika Marko Potrebica te gradski vijećnici Emilio Puljizević, Marijo Bekić i Ivo Lučić. Vijence su položili i svijeće upalili roditelji i obitelji poginulih, članovi udruga proisteklih iz Domovinskog rata, predstavnici Dubrovačko – neretvanske županije, Policijske uprave i predstavnici specijalne policijske postrojbe Hrvatske ratne mornarice Splitsko-dalmatinske županije. Podsjetimo, braneći svoju domovinu u Komolcu su poginuli branitelji Ivo Botica, Pero Nenada, Miho Klečak i Mario Mandić, a na Strinčijeri Siniša Tkalec, Tomislav Bender, Zdenko Baričević, Ivan Raić, Mario Matana, Vladimir Vuković, Mato Damjanović, Mladenko Čavar, Božo Merčep te Ante Landikušić.

 

Nportal

Objavljeno u Branitelji

Sedamstoti jubilej ljekarne Male braće, jedne od najstarijih na svijetu kada se promatra kontinuitet djelovanja, danas je obilježen i svečanom akademijom u Kazalištu Marina Držića.

"U Gradu, Županiji i cijeloj Hrvatskoj veoma smo ponosni na ovu veliku obljetnicu. Ako je 25. obljetnica srebrna, 50. zlatna, 60. dijamantna, kako onda predočiti sjaj koji ima ova obljetnica, više od 11 puta dijamantna. Kroz bogatu povijest Dubrovnika, zadužili su nas naši stari brojnim postignućima. U svemu su prednjačili pa i u zdravstvenoj skrbi. U 14. stoljeću osnovana je preteča bolnice Domus Christi, u 15. nahodište, u 16. stoljeću Lazareti, a već 1317. godine aromatorij - ljekarna u samostanu Male braće. Uvijek kroz povijest pa i u teškim vremenima granatiranja, ljekarnici su pokazali odgovornost i požrtvovnost u ispunjenju svoje prevažne uloge"; kazao je župan Nikola Dobroslavić, ujedno i domaćin na svečanoj akademiji.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek istaknula je kako je cilj današnjeg okupljanja bio iskazivanje velike zahvalnosti i poštovanja svima onima koji su kroz sedam stoljeća djelovali u okviru ljekarne, a u prvom redu franjevcima.

"Tijekom svog dugog postojanja opstojnost ljekarne bila je više puta ugrožena, ne samo državnim i crkvenim odredbama, već i svjetovnom vlasti. Kontinuitet i dalje ostaje bez obzira na mijene koje su se događale. Jedinstven je razvoj i građenje ljekarničke vještine koje ujedno prenosi i širi znanje i humanost. Upravo zato, na inicijativu ljekarne Dubrovnik i povjesničara Dubrovnika pokrenut je postupak upisa vještine i fenomena ljekarništva u Dubrovniku na nacionalni popis nematerijalne baštine. Mislim da će to proglašenje na najljepši način zaokružiti ovu veliku obljetnicu", naglasila je Obuljen Koržinek.

Vikar Franjevačkog samostana Male braće fra Stipe Nosić podsjetio je da je osnivač reda Male braće - sveti Franjo Asiški, kako prenosi tradicija, putujući u Svetu Zemlju boravio u Dubrovniku, a sačuvani dokument iz 1235. potvrđuje da su franjevci ni puno desetljeće nakon svečeve smrti već nastanjeni u Gradu.

"Dokumenti iz prva dva stoljeća rada ljekarne, pretpostavlja se, nestali su kao posljedica katastrofalnog potresa 1667. kada je požar zahvatio crkvu, knjižnicu i arhiv. Prvi ljekarnik Male braće čije je ime ostalo zabilježeno je fra Ivan, a 1550. je zapisano u Državnom arhivu prilikom parnice između dva liječnika. Imena kasnijih ljekarnika uglavnom su poznata, a većina ih je pola života provela u ljekarni kao fra Ivan Evanđelist Lučić koji je bio toliko stručan da je obavljao i manje operacije, a glasoviti Ivan Evanđelist Kuzmić prvi je diplomirani farmaceut franjevac", pojasnio je fra Stipe Nosić.

Na svečanoj akademiji govorili su i izaslanik Predsjednice RH i dekan Farmaceutsko - biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Željan Maleš, izaslanica ministra zdravstva RH i pomoćnica ministra zdravstva RH Vera Katalinić-Janković, predsjednik Hrvatskog farmaceutskog društva Darko Takač, predsjednica Hrvatske liječničke komore Ana Soldo, predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić, predsjednik Farmaceutske liječničke komore EU Rajesh Patel te potpredsjednica Svjetske farmaceutske federacije Eeva Terasalmi.

Također, u sklopu svečane akademije monografiju "700 godina – 1317.-2017. Ljekarna Male braće; 50 godina – 1966.-2016. Ljekarna Dubrovnik” predstavili su ravnateljica Zdravstvene ustanove Ljekarna "Dubrovnik" Marija Bagović Lučić i autor dr. sc. Ivo Orešković, a na kraju svečanosti župan Nikola Dobroslavić uručio je zahvalnice Franjevačkom samostanu Male braće, Zdravstvenoj ustanovi Ljekarna "Dubrovnik" i Hrvatskom farmaceutskom društvu.

 

Leona Rašica

Objavljeno u Dubrovnik

Uz malo boje, ljepila i mašte, od štapića sladoleda koje su ljetos pojeli, danas su djeca u radionici Prirodoslovnog muzeja Metković izrađivali ukrase za jelke i prozore. Nastale su pahuljice, božićne jaslice, snješko pa čak i semafori. Kako je to danas izgledalo i tko je sve to napravio, pogledajte u našoj fotogaleriji.

Nino Erceg

Objavljeno u Metković

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučila je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, koji se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobite zasluge za sport, odlikovati ukupno 25 sportaša i sportskih djelatnika među kojima su članovi Vaterpolskog kluba Jug Croatia osiguranje: Maro Joković, Loren Fatović, Marko Bijač, Xavi Garcia, Luka Lončar, Marko Macan i trener Vjekoslav Kobešćak. Osim sadašnjih, Predsjednica je odlikovala i bivše Jugaše: Andra Bušlju, Sandra Sukna, Paula Obradovića i Miha Boškovića.

„Ovakva priznanja imponiraju. Drago mi je da sam u ekipi zajedno s onima koji su nedavno osvojili Svjetsko prvenstvo i da će nas predsjednica odlikovati Redom Danice. Nadam se da će svi ovi rezultati i odlikovanja polučiti one najviše rezultate, a to je da što više djece dolazi na bazen i na sportske terene i da se žele baviti sportom. To vidim kao najveći učinak svih naših odlikovanja i uspjeha“, kazao je za Nportal Miho Bošković.

Osim navedenih sportaša nagrađeni su još i Sandra Perković, Stipe Žunić, Edin Elkasević, Goran Ivanišević, Samir Barač, Ivica Tucak, Ivan Buljubašić, Ante Vukičević, Ivan Krapić, Anđelo Šetka, Igor Hinić, Petar Muslim i Predrag Sloboda. Svečanost uručenja odlikovanja upriličit će se u srijedu, 15. studenog, u 13 sati u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu.

 

Leona Rašica

Objavljeno u Sport

Na 24. međunarodnoj smotri turizma, filma i krajobraza održanoj u Solinu od 08. do 11.studenog, Turistička zajednica grada Dubrovnika osvojila je nagradu “Golden Interstas”, a riječ je o prestižnom međunarodnom priznanju za izvrsnost u razvoju kulturnog turizma Dubrovnika te sjajnom doprinosu prepoznatljivosti turističkog proizvoda Hrvatske u svijetu. Tri međunarodne turističke, filmske te krajobrazne priredbe INTERSTAS, ITF'CRO – MEĐUNARODNI FESTIVAL TURISTIČKOG FILMA, i KEA su već tradicionalne, međunarodno afirmirane priredbe te članice i partneri svjetskih asocijacija u okviru kojih se nagrađuju međunarodni dosezi u domeni turizma, turističkog filma, putovanja, zaštite okoliša, ekologije i održivog razvoja. Svojim ugledom i organizacijom te vrlo bogatim i kreativnim pratećim sadržajima aktivno pridonose bržem rastu putničkih tržišta na svijetu. Za nagradu „Zlatni Interstas“ iz 80 zemalja pristiglo je oko 136 prijedloga, od čega je 7 laureata odabrano za najprestižniju nagradu. Predstavniku Turističke zajednice grada Dubrovnika, Siniši Žakuli, nagradu je dodijelio gradonačelnik Solina Dalibor Ninčević te Vojko Pleština, predsjednik uprave manifestacije na završnoj ceremoniji 10.studenog 2017.

 

Nportal

Objavljeno u Vijesti

Večeras, 11. studenog 2017. godine u 19 sati u Galeriji Dulčić Masle Pulitika predstavit će se fotografska knjiga pod nazivom „Brsalje“ Ane Opalić, dubrovačke fotografkinje s međunarodnom reputacijom. Knjiga je objavljena u sunakladništvu Ane Opalić i Ureda za fotografiju. Vizualno oblikovanje rad je Ivane Vučić i Toma Jure Kaćunića (Hamper studio). Uvodni tekst potpisuje povjesničarka umjetnosti i viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik, dr.sc. Rozana Vojvoda.

Na predstavljanju će govoriti dr.sc. Sandra Križić Roban (Institut za povijest umjetnosti i Ured za fotografiju), dr.sc. Rozana Vojvoda (Umjetnička galerija Dubrovnik) i autorica Ana Opalić.

„Brsalje su serija analognih crno-bijelih fotografija koje Ana Opalić počinje raditi 1996. godine, a prikazuju uvijek isti kadar - površine mora i neba razdijeljene točno po sredini linijom horizonta i uokvirene stijenama. Umjetnica izostavlja signale dubrovačkog prostora, te je samo stanovnicima i čestim posjetiteljima Grada jasno da su u nevidljivim prostorima s desne strane ruba kadra tvrđava Lovrijenac, a s lijeve strane Bokar. U potpunom odsustvu bilo kakvih ljudskih tragova, u svojoj pročišćenoj kompoziciji prizor se doima kao da je na kraju svijeta. ...”

 

Nportal

Objavljeno u Kultura
Stranica 1 od 2

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik