nportal crop
Nportal - Sadržaj izdvojen po datumu: Nedjelja, 06 Kolovoz 2017

Ima li netko u Dubrovniku ili u Hrvatskoj, a i šire od Lijepe naše da nije čuo za Dijanu Hilje i Ivanu Mariju Vidović? Dijana Hilje magistrirala je solo pjevanje, mezzosopranistica je i prvakinja je opere HNK u Zagrebu, a Ivana je naša pijanistica i pjesnikinja, počasna članica i autorica izdavačke kuće udruge Akkuaria, koja ju je odlikovala titulom Ambasadorice kulture.

To gore napisano samo su činjenice koje govore o samo jednom dijelu njihovog uspjeha, ali  te dvije prekrasne žene su puno više od toga. Večer koju sam provela u razgovoru s ovim ženama zasigurno je jedna večer koju ću pamtiti, po jednoj predivnoj energiji, tolikoj pozitivi koju šire, kakva se doista rijetko viđa i osjeća.

S ogromnim osmijehom na licu, pričale su o svojim najvećim ljubavima, o umjetnosti i Gradu. Dijana i Ivana surađuju već nekoliko godina, a ovo ljeto su nastupale na nekoliko kulturnih i prestižnih festivala u Italiji.

Kako je nastala međusobna suradnja?

DIJANA :Mene je moja jako dobra prijateljica, koja je sa mnom radila, a bila je zaposlena kao korepetitor u HNK, pitala hoćemo li imati koncert u Cavtatu. Pristala sam, a nisam poznavala Ivanu. Dogodilo se da je ta moja prijateljica otkazala, pa ju je zamijenio jedan moj prijatelj i imali smo kompletnu večer operne glazbe. Međutim, prije tri godine sam imala nesreću zbog koje sam duže bila u Dubrovniku, liječila se u našoj bolnici. Bicikla je u Zagrebu naletila na mene iza prove, obalila me i nisam se mogla dignut. Bila mi je slomljena ključna kost, istegnuti vratni kralješci, ulegnuće karlice, imala sam povezan gornji dio tijela i mislila sam kako više nikada neću moći pjevati. Vratila sam se u Dubrovnik, tu sam doma, imala sam jednu prekrasnu rehabilitaciju, ja sam u svoj svojoj slabosti osjetila kako se mogu izliječit jedino u Gradu. Ujutro bi nakon bolnice išla na Lokrum i tako sam se povezala s ljudima iz Grada, s nekima koje sam nekad znala iz viđenja, s prijateljima iz djetinjstva..Jednog dana na kafi, rekla sam Ivani, ko zna hoću li ja ikad više pjevat, a ako budem pjevala, voljela bi da moj prvi nastup bude Isusu, jer sam dosta religiozna.

IVANA MARIJA: A ja sam nakon te kafe pošla doma, promislila i odma sam te nazvala. 12.9. je Ime Marijino i predložila sam da pjeva u Cavtatu.

DIJANA: Pristala sam da to odradim s gospođom Margit Cetinić. Počela sam pjevati i tijelo me nije slušalo, kad sam udahla, imala sam grč, pjevala sam samo zahvaljujući svom iskustvu. Prestala sam misliti o tome što mi se događa i tijelo se počelo opuštati. Potom sam imala jednu tešku ulogu, pjevala sam Handela, a taj je Handel mene izvukao, pomogao u mom oporavku, imala sam osjećaj da taj moj dah koji ide unutra jednostavno liječi i rekuperava.

IVANA MARIJA: Ma taj je koncert u Cavtatu bio krasan, u drevnoj maloj crkvi Gospe od snijega, cijela familja mi je bila tamo, vezani smo za taj blagdan. Zašto sam ja razumjela Dijanu i njezinu bol? Doživjela sam vrlo grubu automobilsku nesreću i rečeno mi je kako neću više nikada moć svirat klavir. To se dogodilo vrlo rano, na trećoj godini akademije i malo i rijetko o tome govorim. Prije toga smo doma imali veliki gubitak u obitelji. Bilo je to u Ljubljani, na sami Božić, oko podne. Vozio je moj otac, moja je mama ispala iz auta, cijela je moja koncentracija bila usmjerena na to je li ona živa ili ne. U tom trenu nisam razmišljala o mom ramenu.Sjećam se samo riječi mog tate, koji je inače čovjek od malo riječi i nije paničar kad je ugledao to drugo auto, rekao je :“Neće valjda u nas“..Bio je led, vozačica i suvozač drugog auta su bili u alkoholiziranom stanju i eto..Operirano mi je rame, u Italiji, lopatica mi se odvojila..Liječnik u Zagrebu mi je rekao nećeš više svirati,ja sam izašla vanka i rasparala njegovo mišljenje. I rekla sama sebi: „ Sjedat ćeš ti meni u prvom redu i slušat me kako sviram!“ Upravo sam bila osvojila Prešernovu nagradu u Sloveniji, koja je živo čudo, strana zemlja, to je bio veliki uspjeh. Zato sam Dijanu odmah razumjela, onako istinski...Volja je ta koja te gura, teško me nešto više može smutit, nadam se i da neće. I evo nas, obje smo tu i na nogama. Ta se naša energija jednostavno množi kad se nađemo. Valja imat to malo u sebi i despetozo...

DIJANA: I ljubav, jer ta bol koju čovjek živi transformira se u umjetnost. Sjećam se, kad sam bila dijete, moj tata je slušao Radio Ameriku, a ja bi u skalama sjedala i slušala. Bile su neke emisije na hrvatskom jeziku i govorili su o umjetnosti i umjetnicima. Pa su tako govorili o onim umjetnicima koji su proživjeli neku tugu, ili su povrijeđeni,puno bolje daju rezultate od onih koji imaju normalan život ili zdravlje. Sjetila sam se ptice u kavezu, koja tako lijepo pjeva, a zapravo tuguje. Kad je moja mama mene prvi put slušala u dvorani Vatroslav Lisinski, pjevala sam tužaljku, a moja mama nije bila školovana žena, imala je osam razreda osnovne škole. Poslije koncerta mi je rekla: „Moja Dijana, ti najljepše pjevaš tužne pjesme“. Tuga najbliže dođe do ljudi.

Što je sa umjetnošću u  Dubrovniku?

IVANA MARIJA: Najljepše je izać pred svoju publiku u emotivnom smislu, ali tvoj grad isto tako od tebe očekuje više. Ovo govorim ne samo zbog sebe nego i zbog svih vrijednih dubrovačkih umjetnika. Dubrovačke ljetne igre totalno gube svoj duh, ja sam na to jako ljuta. Taj festival ne može gubit dubrovački govor. Što se onda ne zovu Ljetne igre u Dubrovniku? Jer one više nisu naše!

DIJANA: Svi su naši umjetnici i sva naša djeca sudjelovala na tom festivalu. Pazilo se na nas i na naš napredak, ali to je bilo dok su Dubrovčani bili rukovoditelji. Svaka čast ovim ljudima danas, oni su svi akademski muzičari, ali nema više Dubrovčana.

IVANA MARIJA: Ma se ja pitam bi li ja mogla bit ravnatelj nekih zagrebačkih igara ili festivala? Iskreno i javno se to pitam, kakva bi mi veza za to trebala? Trebamo pitat naše ljude, ođe niko ništa ne pita Dubrovčane. Odnijeli su pianno u Pridvorje, a nisu mu ni cestu napravili. Svaka čast Konavlima, najljepšima na svijetu, ali se pianno natramako, publika nije slušala koncerat, dok je pijanist iz Južne Amerike nastupao. To je koštalo vraga i po...đe ti soldi idu i zašto? Meni nije žo solada za neku dobru stvar, ali ne može neko doć i promijenit duh Konavala, Pridvorja, Čilipa, Stona, Slanoga..Savjetuj se i pitaj, a ne prepotento kako da sve znaš...Ne poštujemo dovoljno sebe i svoje...

DIJANA: Soldi dolazu...a s njima došli divji i išćerali pitome! Jučer hodam Stradunom i gledam njegove rane...taj kamen, pa to mi je prestrašno. Pitam se odakle su šljegle te grabežljive face i prodaju taj Grad...Gledaju nas Dubrovčane ko urođenike.

IVANA MARIJA: Dubrovčanin je najtalentiranije čeljade na svijetu!Niđe nam nikad nisu zatvorena vrata, đe god smo došli, samo kad rečeš da si iz Grada.

Đe je sada po vama, Grad, što se događa, gubimo li identitet? Postoje li više Dubrovčani?

DIJANA I IVANA MARIJA uglas: Ima nas!!! Itekako nas ima!

DIJANA HILJE: Mislim da ljudi šute jer valja zaposlit djecu, pa se povuču..

IVANA MARIJA: Neke su stvari ipak, alarmantne. Ufam se u ovoga novog gradonačelnika, ipak je mlad i snažan da će nešto učinit...Ali, mi smo isto sami krivi, ne daju nam disat, a mi se povlačimo, od neke finoće, znaš...Ja sam prva koja se povuče kad mi je teško, ali možda je došao trenutak u kojem se više ne smijemo povlačit.

Kad sam slušala ono otvaranje, pa onaj knez i taj govor...slušam Mara Martinovića kako govori, pa što on nije bio knez, pa i u slavu njegovoga oca..Mene Maro gusta.

DIJANA: Miše je rođeni umjetnik i glumac. I od umjetnika do umjetnika ima velika razlika. Sjećam se kako se nekad,kad sam bila mladi pjevač, nije smjela pokazivat emocija. Nego samo tehnika, tehnika, nikakva ekspresija emocije, smatralo se to primitivnim na neki način.

IVANA MARIJA: Bože sačuvaj, a ja počnem i plakat dok sviram...

Pričajte mi o Italiji i o festivalima. Nastupile ste na četiri vrlo ugledna festivala, u Mercoglianu, Sorrentu, Fondiju i u Milanu.

IVANA MARIJA: Lani, u zrelu zimu, kad ođe nema niđe ništa, vratila sam se iz Londona, zvao me prijatelj, advokat iz Milana,Christiano, koji jako voli našu zemlju i Dubrovnik, čak je kupio i župsku nošnju, pa je sudjelovao u procesiji..Ima suprugu iz Mozambika i prelijepo dijete, ko čokolatin. I on meni govori o Ruđeru Boškoviću, koji je djelovao i pokopan je u Milanu i o ideji da učinimo Boškovićeve dane tamo. Nisam ćela ić sama s klavirom, razgovarala sam s Dijanom..jer ja s klavirom ne mogu ništa reć, a dubrovački opus je najbogatiji vokalno. I mi tako odlučimo ići kao duo, a zvat ćemo se Vox Ragusei. Maštovali smo o tome cijelu zimu i pođemo lani u svibnju prvi put na naše prvo gostovanje. Nastupale smo u najstarijoj i najuglednijoj čitaonici svijeta, Breri, u centru grada jer je Bošković ustanovio jedan od najljepših planetarija i observatorija na svijetu na vrhu Brere. Dobio je Christiano tu dvoranu, za manji fit...ma ko da ga Ruđer vodi...I tu oni prirede jednu veliku svečanost, na kojoj je bila crem de la crem hrvatskih intelektualaca, znanstvenika, fizičara i govorilo se o Boškoviću. Nastupale smo na samom kraju programa i pozdravljene kao nešto najljepše nakon te silne govorancije, glazba je lijepo sjela, kao šlag na kraju. Fenomenalno je to poteklo...ja sam nešto izrecitirala na početku...

DIJANA HILJE: Jer sam te ja udarila u nogu. Nije ćela to govorit, pa sam je potaknula ( smijeh)

IVANA MARIJA: Ma, prošla me bila volja i momenat jer nakon svih tih govora đe ću se sad i ja dignut recitirat...ja sam čeljade momenta i ako nisam inspirirana, prođe me to..iako sam bila u čitaonici, nema boljeg mjesta za to...Pogledam u gospara Prospera i mislim se sad će pogledat u nas, pa na sat i reć ma đe će ova mala još sad govorit...a ja se digla i na talijanski stala recitirat...pogustalo ga je...pohvalio mi je poeziju..

DIJANA: Došo je mene pitat odakle ona zna tako dobro talijanski, a ja sam rekla, pa ona vam je u društvu talijanskih pjesnika. Osto je paf i nije zno za taj podatak.

IVANA MARIJA: Tako da sam joj modricu oprostila. Peču modričine ko balančana ( smijeh )

DIJANA: Imala sam ja više takvih momenata. Bio je jedan bezobrazan dirigent, u ovom našem svijetu ima puno provokatora, još ako si k tome žena, crno ti se piše. Znaju te maltretirat na neviđene psihičke načine, tako da sam ja impulzivna.

IVANA MARIJA: Kroz tu moju poeziju se njima raskjarala situacija što je Ragusa.Danas kad ti jednom Talijanu rečeš što je Ragusa, njemu to nije kjaro. Postoji Ragusa i na Siciliji. U toj mojoj poeziji imaju konverzaciju Venecija i Ragusa. I malo se i karaju, a Venecija gleda sebe u to ogledalo od mora i kaže Ogledalce, ogledalce, reci mi ko je najljepši na svijetu, a onda Ragusa govori spusti malo tu svoju ponosnu glavu i viđet ćeš ljepoticu na jugu, ali od silnog ponosa ne vidiš što je ispod tebe.

DIJANA: Pjevale smo u Italiji i talijansku pa hrvatsku himnu. Imale smo tremu, pjevale smo povodom Dana Republike Italije.

IVANA MARIJA: Pito me jedan prijatelj kako su Talijani doživjeli naše izvođenje himne. Rekla sam im kako su zauzeli gard, a onda mi je reko-znači da je bilo manjifiko! Bile smo i u Sorrentu, ma može čovjek sanjat da bude u Sorrentu! Tamo sam odvela 2006. cijeli simfonijski orkestar, od 60-70 ljudi. Jako me umorila ta organizacija, ali sam bila jako sretna. Iza toga je pošao i dubrovački zbor Libertas, a evo mi smo treće koje su predstavile Grad. Nadam se i apeliram na brzi dolazak predstavnika grada Sorrenta u Dubrovnik, mi imamo toliko puno naučit od njih, u njih sezona traje cijelu godinu.

DIJANA: Pa su nam pokazivali dvorce, prirodu, otok Capri, pa nam je jedan gospar pokazo i postu đe on ide kad je tužan.Snimio nam je koncert i stavio ga na youtube, tako je bio sretan.

Je li vam Grad inspiracija?

DIJANA : Ajmeee....vječita. Dok sam bosa išla po tim ulicama, na kupanje, na Danče, na Lokrum, Banje, dok su moje nožice išle po tom kamenu, ja sam upijala tu ljepotu. To se osjeti u svim našim umjetnicima, ne samo nama dvjema.

IVANA MARIJA: Tako je, zato ja kažem ima nas, ali ne smijemo puštit. Mi imamo talentirane ljude i prirođenu diplomaciju.

DIJANA: Vidi se da smo iz Grada po ophođenju, po veselju, koje je onako pravo i iznutra..Svi mi ljudi iz Grada, pogotovo oni koji su rođeni u Gradu mi znamo cijenit i uživat u njemu. Doživljavam taj moj Grad ko da je živ. Svaki put kad mi je teško, kad imam tešku ulogu, ja na autobus i idem doma. Još kad huči ona bura i nema niđe nikoga...kad uđem kroz ona Vrata od Grada..kad ugledam onoga svetoga Vlaha..ja sam sretna. Po tri dana ne izlazim iz svoje kuće, a vratim se u Zagreb puna energije..iako sam se tandrkala devet sati do Grada i devet nase...

IVANA MARIJA:Ko da si bila na vijađu...Ja sam izašla u veliku dvoranu u San Paolu pred tri tisuće ljudi sa slikom svetoga Vlaha! On sa mnom ide na pozornicu.

Svuđe nas prime raširenih ruku kad kažemo odakle dolazimo, nosimo tu dubrovačku eleganciju..Recimo sad u Ulcinju, imali smo poseban prijem, na dan njihovoga grada. Crnu Goru mi doživljavamo još uvijek sa skepsom, a u Ulcinju su manjina Crnogorci, veći dio čine Albanci, oni su nas tako toplo primili, naš je veleposlanik bio jako sretan našim nastupom. Vodili su nas u Skadar na izlet, ma bilo nam je ko princezama. Jeli smo krasne ribe, ma bilo nam je predivno..Sad sam se recimo vratila iz Rovinja, bila sam na uglednom festivalu koji traje 22 godine, ili u Poreču u Eufrazijevoj bazilici, 56.edicija. U utorak mi na taraci u Rovinju priđe glavni od restorana i donosi mi anđela čuvara i spušta mi ga u ruku i moli me da ga dam Sandru Suknu, kapetanu našemu, kao hvala za veliku radost koju su Hrvatskoj poklonili.

Recimo, ti naši vaterpolisti imaju rituale poput nas umjetnika. Sandro mora recimo uć zadnji u bazen, ili neće biti dobro. Ja se moram prekrstit na pozornici inače ne mogu svirat.

DIJANA HILJE: Scena je puna vidljivog i nevidljivog. Mi imamo zaštitnu molitvu.

IVANA MARIJA: Oooo da. I još moram oprat zube prije nego sviram, čak i provu. Ali, da se vratimo na Dubrovnik, vazda Grad otvara nove predivne vrijednosti, asocijacije, ljepote i eleganciju. Imamo talenata strašnih, ne treba nama niko izvanka. Neka puštu dubrovačkog čovjeka....Život se mijenja, ali ne smijemo se predat..

DIJANA: A svak se hoće obogatit djelićkom od Grada...svi ti ljudi koji dolaze, iz svih profila, trgovci, turistički radnici, umjetnici, ugostitelji...Slušala sam jednog čovjeka u autobusu, koji nije iz Dubrovnika kako govori da ima pet, šest apartmana, to su pregrađene kuće unutar zidina. Ma i prije su ljudi afitavali, školovali djecu, ali ne na ovaj način. Nemaju danas ljudi ni vremena, ni za kafu, odma neko zove evo stigli gosti u apartman...

IVANA MARIJA: Mislim da smo pokazatelj kako kako se može doprinijet onim što najbolje znamo, na najbolji mogući način ne samo na lokalnom nivou. U Rovinju sam srela i jednog čovjeka, koji je ugledni arhitekt, pravi Milanez, pravi gospar. Doznam da mu ured gleda na Via Ruđero Bošković, a ne zna da je Hrvat. On zna o njemu sve, zna da je bio genij, ali ne zna odakle je. Uputila sam ga đe je pokopan taj genijalac i tamo piše đe je umro, ali i đe je rođen. Taj je gospar sa svojom gospođom došao tu večer na moj koncert.

Možete li živjeti od toga što radite i volite? Može li se živjeti od umjetnosti?

DIJANA: A više je to slava, nego novac... Možemo putovat, možemo se provodit, nije nam samo novac bitan, naravno da je nužan.

IVANA MARIJA: Nekad jes, nekad nije...Novac nikada ne dirigira kakav će biti nastup, jer mi volimo strašno našu profesiju. Mi radimo najbolje što možemo bez obzira jesmo li slabije ili bolje plaćene. Uvijek smo plaćene, ali to ne igra ulogu kako ćemo odraditi svoj posao.

DIJANA: U Italiji je isto teška situacija s kulturom, posebno na jugu Italije. Možda malo bolje nego u nas, ali je loše. U nas je nekako maćehinski odnos prema toj kulturi.

IVANA MARIJA: Evo 11.godinu radim Epidaurus festival, sve je teže. Dubrovčani ne dolaze baš vele na otvaranje festivala, a recimo stižu iz Buenos Airesa pravi tangerosi. Festival počinje 8.rujna u Cavtatu.

DIJANA: Ivana ima tu jednu žicu za organizaciju, ne znam koliko je grad to prepozno..ona ima taj talenat koji je zapostavljen, za komunikaciju, ophođenje s ljudima i organizaciju u svakom smislu. Mogla bi puno toga postići.

IVANA MARIJA: Stalno i neđe idem, pa nemam baš i vremena,obišla sam 4 kontinenta.

DIJANA: Jes, a sad smo u Ulcinju čule kako bismo mogle biti pozvani i u Australiju.

IVANA MARIJA: Ajme, a oni imaju tamo krasna vina. Ma mi smo ti gurmanke, ne možemo rijet, mi ti godimo život!

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Lifestyle

Danas se slavi svetkovina Preobraženja Gospodinova kojom se obilježava čudesni događaj Isusovog očitovanja učenicima u nebeskoj slavi na gori Tabor. Isus je sa sobom na goru poveo trojicu apostola Petra, Jakova i Ivana, a kada su došli na vrh, Isus je potražio samotno mjesto i molio se. Apostoli su također molili, ali su zaspali. Kada su se probudili, ugledali su veličanstven prizor Isusova preobraženja, Njegovo lice zasjalo je kao sunce, a od sjaja odjeća mu je postala bjelija od snijega. U tom trenutku u sjaju su se pojavili Mojsije i prorok Ilija, kao predstavnici "Zakona" i "Proroka" i počeše s njime razgovarati.
"Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli”, stoji o ovoj svetkovini u Evanđelju po Luki (Lk 9, 30-36).
U Dubrovniku će danas biti posebno svečano u crkvi Preobraženja Gospodnjeg u samostanu Sigurata na Prijekome gdje će misu u 19 sati predvoditi gvardijan samostana Male braće fra Veselko Grubišić. Inače, Sigurata je pučki naziv za crkvu i samostan Preobraženja Kristova na Prijekomu, a razvio se od latinskog imena ove crkve Transfiguratio Domini (Preobraženje Kristovo), od kojeg su se u dugogodišnjoj uporabi u izgovoru ispuštanjem nekih glasova - tranSfIGURATio - razvili nazivi Sigrurat, Sikurat, Sigrurata, Sikurata.

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Vijesti

Puno je branitelja palo za slobodu domovine na Južnom bojištu, iz svih krajeva Hrvatske.

Na današnji dan, 6.kolovoza 1992. u obrani hrvatskoga juga poginuli su pripadnici 4 .brigade HV: Mate Zec Peškirić, Nuhi Krasniqi i Zoran Slugan, te pripadnik 144.brigade HV Milivoj Halar.

Neka im je vječna slava i hvala.

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Branitelji

Najmlađi hrvatski misionar fra Miro Babić danas dolazi u Dubrovnik gdje će u dubrovačkoj katedrali predvoditi večernju misu na kojoj će govoriti o svojem misionarskom putu u Africi. r, koji će predvoditi večernju misu i pričati o svojem misionarskom putu u Africi. Fra Miro Babić vodi sirotište za djecu Mali dom sv. Ante u zabačenom selu centralne Kenije.

"Dom je to za siročad, ali i napuštenu bolesnu djecu koja su često ostavljena da umru u teškoj afričkoj svakodnevici jer bolest i zdravstveni nedostaci još uvijek se po tradicionalnim vjerovanjima smatraju prokletstvom za obitelj", ističe fra Miro dodajući da u Malom domu djeca žive kao nova velika obitelj.

Fra Miro Babić opisuje kako zdrava djeca u Malom domu brinu o bolesnoj, imaju siguran obrok, dvoje djece dijele jedan krevet jer je Mali dom odavno postao premali za broj djece koja su priliku za dostojanstven život pronašli u ovoj misijskoj zajednici. Fra Miro posebno brine o njihovom obrazovanju jer to je najsigurniji put da im omogući izlaz iz siromaštva u kojem su rođeni. U selu vodi veliku srednju školu u kojoj obrazuje i hrani preko 350 učenika. A koliko je vrijedno pružiti ruku ovoj djeci svjedoči i veliki uspjeh fra Mirove škole, njegovi učenici na državnoj maturi svrstani su među najbolje u državi. Vrata bolje budućnosti za ovu djecu doista su otvorena zahvaljujući radu ovog hrvatskog misionara. Iza njega je još jedan uspješan projekt, mobilna klinika bez liječnika koja se oslanja na rad jedne medicinske sestre i tehničara i predstavlja jedinu medicinsku pomoć lokalnom stanovništvu. Uspjeli su cijepljenjem iskorijeniti dječju paralizu, bore se protiv epidemije HIV-a, osiguravaju lijekove za malariju, suzbijaju pothranjenost djece što je uz malariju najčešći uzrok smrtnosti. Svakodnevica fra Mirovih afričkih susjeda najčešće je jedan obrok dnevno.

"Već nekoliko sezona područje na kojem se prostire misija pogađa suša, hrane je malo, a ljudi su prilično izmučeni. Siromaštvo s kojim se susrećemo u Africi i težina života nama su gotovo nezamislivi, a ovi ljudi bez pružene ruke doista ne mogu opstati", svjedoči fra Miro.

S fra Mirom su iz Afrike stigle i šarene narukvice prijateljstva Malog doma. Radi se o kožnim narukvicama koje pletu u misiji kako bi pomogli život djece u sirotištu, a daruju ih svima koji Mali dom pomognu donacijom prijateljstva od 25 kuna pa tako oni koji ponesu narukvice prijateljstva iz Afrike postaju prijatelji ove misije. Narukvice Malog doma moći će se nabaviti tijekom cijelog dana ispred Katedrale, a sve željne pomaganja misiji dočekat će Dubrovkinja, studentica politologije, Tereza Buconić koja je uz župnika katedrale don Stanka Lasića i don Marina Lučića pomogla da fra Miro i narukvice dođu u Grad.

Leona Rašica

Objavljeno u Dubrovnik

Otvorenje izložbe „Ususret sedamdesetoj obljetnici dubrovačke keramike“ održat će se 8. kolovoza u 20.30 sati u prizemlju Narodne knjižnice Grad. Bit će predstavljeni radovi dubrovačkih keramičarki koje su osnove izrade keramike stjecale u školi Dragutina Fradla i njegove supruge Karin Garmsen Fradl. Uz izložene radove, povijesna priča o dubrovačkoj keramici ispričat će se reprodukcijom novinskih napisa i kritičkih osvrta tijekom proteklih sedamdeset godina. Zastupljeni su radovi Dragutina Fradla, Karin Garmsen Fradl, Maje Jug Pecarić, Izete Sabljić, Lucije Perojević, Marije Matijević, Anamarije Bezek, Vesne Kozine, Ane Milašević i Marusje Brautović. Izložba ostaje otvorena do kraja kolovoza.
"Knjižnice su po svom poslanju čuvarice dovršenih i nedovršenih priča skrivenih među koricama knjiga. Izložbom „Ususret sedamdesetoj obljetnici keramike u Dubrovniku“ Dubrovačke knjižnice otvaraju svoje prostore čuvaricama i pričateljicama priče započete mjeseca studenoga 1948. godine. Svaku od njih zahvatio je glavni tok rijeke čije je izvorište u školi obitelji Fradl. Unatoč tome, ovisno o senzibilitetu, inspiraciji i daljnjem usavršavanju, glini svaka pristupa na sebi svojstven način stvarajući opet svaka samo svoje priče i ispreplićući ih ponekad, na izložbama poput ove, s pričama one druge. Kao što Boccacciov „Dekameron“ uokviruje jedna glavna priča, tako autorice ove izložbe uokviruje strast spram umjetničkog izražavanja, međusobno prijateljstvo i potpomaganje te ljubav i nježnost kojom čuvaju uspomenu na svoje učitelje i prijatelje kojih više nema i čiji će rad predstaviti radovima koje su brižljivo sačuvale", istaknuto je u katalogu izložbe autorice Matije Nenadić.

Leona Rašica

Objavljeno u Dubrovnik

Mural na ulazu u Mokošicu završen je. Podsjetimo, gradonačelnik Mato Franković dao je suglasnost za iscrtavanje grafita na ulazu u Mokošicu u čast braniteljima, pripadnicima gardijskih i dubrovačkih postrojbi iz Domovinskog rata, u svrhu obilježavanja 25.obljetnice uspješne obrane Grada u Domovinskom ratu.
Večeras je u Mokošici bilo živo i svečano. Mladi Mokošice su poviše murala upalili baklje, a mnogi su se stanovnici naselja pridružili ovom činu u spomen i sjećanje na Domovinski rat i časne branitelje koji su ga obranili.
Ovim su na simboličan način odali počast svim braniteljima, proslavili Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i pokazali kako Mokošica nikada neće zaboraviti.

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Vijesti

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik