nportal crop
nportal crop
Nportal - Sadržaj izdvojen po datumu: Četvrtak, 01 Veljača 2018

Dubrovački simfonijski orkestar i Dubrovački komorni zbor održali su večeras koncert povodom Feste sv. Vlaha i Dana grada Dubrovnika u katedrali. Koncertom je ravnao Frano Krasovac, a kao solisti su nastupili mezzosopranistica Flaka Goranci i tenor Tomislav Tukša. Goranci je ovo bio prvi nastup pred dubrovačkom publikom. Koncert je organiziran u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom iz Zagreba i Hrvatsko - austrijskim društvom Dubrovnik, a publika je uživala u skladbama "Ave Maria", "Domine Deus", Sorkočevićevoj Simfoniji br. 4 u F duru, Mozartovom "Laudamus te", iz Mise u c molu KV 427, Haydnovoj Simfoniji br. 30 u C duru 'Alleluja', Hob. I:30, Kolbovom i Kuničićevom "Svetom Vlahu", Restijevom "Salutis aram Blasius / Svoj oltar Vlaho podiže" i Mozartovom "Ave verum corpus", K. 618.

Objavljeno u Kultura

Monografija o Zbornoj crkvi sv. Vlaha predstavljena je večeras u prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. Radi se o vrijednome znanstvenome djelu koje donosi mnoge dosad nepoznate činjenice o nastanku, izgradnji i opremanju jedne od najljepših baroknih crkava ne samo u Dubrovniku, nego i u Hrvatskoj, one posvećene dubrovačkom parcu.

"Monografija o Crkvi sv. Vlaha rezultat je suradnje Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu i stručnjaka iz Dubrovnika, a nadovezuje se na jedan niz monografija koji je započeo s Crkvom svete Katarine u Zagrebu i nastavio se s dubrovačkom katedralom. Monografija je nastajala kroz dvije godine, a većina stručnjaka koji su na njoj radili i ranije su se bavili temama vezanih uz istraživanje crkve i njezine opreme. Projektant i kipar koji je radio Crkvu sv. Vlaha bio je Marino Gropelli. U ovoj su monografiji interesantne nove spoznaje i atraktivno prikazane činjenice o ranijoj kasnosrednjovjekovnoj crkvi od koje je na temelju arhivskih opisa i dokumenata izrađen 3D model rekonstrukcije. Zanimljiva je za širu javnost i valorizacija crkve koju smo nastojali prikazati u kontekstu dubrovačke i venecijanske arhitekture. Zaključak je zapravo da je ona nastala u jednom ključnom trenutku u Veneciji kada kasni barok prelazi u neopaladijanizam, a opet je posebno prilagođena dubrovačkoj sredini", kazala je o monografiji njezina urednica Katarina Horvat - Levaj iz Instituta za povijest umjetnosti.

Akademik Igor Fisković istaknuo je ovom prigodom da je zborna Crkva svetog Vlaha sama po sebi, svojom pojavnošću jedna velika svečanost. Dodao je da je na monografiji radilo 12 - ak znanstvenika, od istraživača dubrovačkog Arhiva do vrhunskih analitičara.

"Dobili smo jednu cjelinu vrijednu svake pozornosti", zaključio je akademik Fisković.

Monografija je nedavno objavljena u suizdavaštvu Dubrovačke biskupije, Zborne crkve sv. Vlaha, Instituta za povijest umjetnosti i nakladničke kuće ArTresor iz Zagreba. Uz akademika Fiskovića i urednicu Horvat - Levaj, predstavili su je i akademik Tonko Maroević te dr. sc. Željka Čorak i dr. sc. Damir Tulić. Predstavljanje monografije organiziralo je Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.

 

Leona Rašica

Objavljeno u Kultura

Izložba "Naš sveti Vlaho" otvorena je večeras u predvorju Kazališta Marina Držića. RIječ je o tridesetak djela koja su nastala u suradnji Dubrovačke udruge likovnih umjetnika, Hrvatske matice iseljenika Dubrovnik i udruge Festa Dubrovnik.

"Prije nekoliko mjeseci došli smo ideju da bismo trebali napraviti prigodnu izložbu uz Festu sv. Vlaha. Na preko 25 radova na ovoj izložbi može se vidjeti kako naši umjetnici gledaju na svetog Vlaha. Osim slika, predstavili smo i skulpture Vedrana Grabovca", kazao je predsjednik Dubrovačke udruge likovnih umjetnika Valter Kožul.

Voditeljica ureda Hrvatske matice iseljenika u Dubrovniku Maja Mozara podsjetila je na dio predgovora u katalogu koji prati izložbu, a čiji je autor profesor Antun Karaman. "Empatija i nadahnuće likom i značenjem svetog Vlaha manifestira se i u likovnim radovima koji su pred nama. Svaki od umjetnika, naravno, shodno svojim likovnim uvjerenjima, lik sv. Vlaha, dubrovačkog parca, prispodobljuje na vlastiti način, no jedno im je zajedničko, empatija prema gradu i njegovu parcu, koji kao jedinstveno biće označavaju i dubrovačku prošlost i život svagdanji, ali i budućnost u kojoj će se i parcu svakako naći mjesto", zapisao je profesor Karaman.

 

Leona Rašica

Objavljeno u Kultura

Vršiteljica dužnosti pročelnice Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu, znanost i šport Ana Čeović sudjelovala je na 2. stručno-edukativnom skupu ”Prevencija i intervencija: zaštita osobnih podataka djece” održanom u Hrvatskom Saboru u organizaciji Agencije za zaštitu osobnih podataka, Odbora za obitelj, mlade i sport, Ravnateljstva policije i Pravobraniteljice za Djecu.

Djeca i mladi najranjivija su skupina društva, a posebno kada je u pitanju zaštita njihovog prava na zaštitu osobnih podataka. Roditelji koji pripremaju i odgajaju dijete za ”stvarni život” dužni su dijete odgojiti i pripremiti za ”virtualani život”, a odgojno-obrazovne ustanove i druge nadležne institucije osposobiti učenike za život i rad prema zahtjevima suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

Kako bismo sve učinili za sigurnost naše djece, prenosimo savjet nadležnih i mjerodavnih službi, a to je da na mobilnim i računalnim uređajima instalirate aplikaciju ”Red button” koju možete pronaći na web stranici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Ova aplikacija namijenjena je svima, a posebno je prilagođena djeci jer omogućuje prijavljivanje sadržaja na internetu za koji se sumnja da je nezakonit i odnosi se na različite oblike iskorištavanja ili zlostavljanja djece.

Objavljeno u Županija

Kažu kako se u nevolji poznaju junaci. Gdje ćeš veće nevolje od rata, a o herojima se vrlo malo piše. Kao da ih nije bilo, a bilo ih je...

Znaju li Dubrovčani za čovjeka koji se posve sam, iz Koprivnice uputio na hrvatski jug? S konvojem Libertas stigao je dvadesetčetvorogodišnji Damir Kos, jer nije mogao gledati biser Jadrana u okruženju, nije mogao gledati ranjeni Grad. Prije Dubrovnika, Damir je svoj ratni put započeo kao pripadnik 117. Koprivničko-križevačke brigade. U rujnu 1991. lakše je ranjen u selu Laslovo, gdje mu je metak prošao kroz ruku.

U Dubrovniku je Damir ranjen drugi put, na Bosanci gdje se priključuje Omiškoj bojnoj. Na Žarkovici neprijateljski metak pogađa njegovo koljeno. U trenutku kad shvaća da će pasti u ruke neprijateljskoj vojsci, odlučuje da im neće pasti živ u ruke, ali ostaje bez metaka i bombe. JNA ga zarobljava i odvodi u zloglasni logor Morinj. U tzv „samici“, odnosno kontejneru proveo je teško ranjen i u bolovima nekoliko dana.

U Trebinju ga srpski liječnici operiraju na živo, dakle, bez ikakve anestezije i bodu škarama u ranu kako bi „provjerili koliko hrvatski vojnik može izdržati“. Kada bi ispustio jauk, tučen je pendrecima po glavi. Znamo kakva su mučenja i torture prošli logoraši u Crnoj Gori. Svakodnevna omalovažavanja, batine, maltretiranja, lažna strijeljanja i još mnogo toga što nikada nisu ispričali, a dogodilo im se. Neki iz logora nikad se nisu vratili kući.

Damir Kos je na štakama izašao iz logora, razmijenjen je 13. prosinca 1991. u Splitu. Povratkom u rodnu Koprivnicu, pružena mu je liječnička pomoć. Kad su liječnici skinuli gips, iz rane su migoljili crvi. Rekli biste, dovoljno i previše i za nekoliko ljudskih života... ali, Damir nastavlja biti hrvatskim vojnikom. Ponovno biva ranjen na ratištu oko Dervente, treći put. Pogođen u kralježnicu, postaje oduzet i stopototni invalid Domovinskog rata.

„Odgojeni smo da volimo svoju Domovinu, vjernici smo, sve je to utjecalo na mog brata kojega je vuklo isključivo srce za Hrvatsku. Bilo mu je najnormalnije otići i braniti svoju zemlju, iako naš grad, naša kuća i naš dom nisu bili napadnuti. Damir je bio ljudina, od njega sam sve u životu naučila. Naš je otac umro od infarkta kad je čuo da mu je sin zarobljen, mama tada nije radila, ja sam studirala i radila, teško smo živjeli. Ostvarenje Damirovih prava nakon rata je bio dugotrajan proces”, rekla nam je Damirova sestra Violeta Kos.

Ovaj izniman čovjek umro je 1. veljače 2015. Njegovo srce nije izdržalo. Sahranjen je dva dana kasnije, uz vojne počasti, na koprivničkom Gradskom groblju.

Damir Kos bio je istinski heroj Domovinskog rata. Za sve nas, koji ne zaboravljamo one koji su ustali za našu slobodu, njegovo ime ostat će utkano zlatnim slovima u našim srcima. Hvala ti Damire, što si branio naš Dubrovnik, hvala ti što si branio Hrvatsku. Počivaj u miru Božjem, neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio.

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Branitelji

Ne znam za vas, ali moja djeca jedno pet puta dnevno kažu: „Meni je dosadno...“ Prvo, ne znam što očekuju od mene u tom trenutku, možda da ispod stola izvadim trapez pa ga zakačim za plafon i krenem s plesom ili pozovem bradatu ženu i gutača vatre. Svejedno, ni to im ne bi bilo dovoljno.

Ne sjećam se da je meni ikad kao djetetu bilo dosadno. Imala sam puno manje nego oni danas. Naravno, nisam imala kompjutor, mobitel, tablet, stotinjak programa na televiziji, Skype, kamere ni ostalu tehnologiju. Vrhunac tadašnje tehnologije bila je televizija koja nije imala sve boje, a nekad bi je trebao onako momački udariti šakom kako bi se „slika“ vratila. Sjećam se, kad bi je nono upalio, pa se trebalo čekati da se moćna kutija „zagrije“. Bila su dva programa - neđeljom onaj za djecu i obvezan crtić u sedam i kvarat.

Telefon, e on je bio posebna priča. Zovu te prijatelji, pogotovo u onim tinejđerskim godinama kad urama laješ na telefon, a svi gledaju u tebe, pa šapćeš, jer se zbog žice ne možeš odmaknuti od stolića ili kredence. Najjače je bilo kad bi stigao račun od telefona, pa se nekako svima doma oteo vrisak s mojim imenom. Mojim prijateljicama je najveća kazna bila zaključavanje telefona, ali su našle i za to način. Pritiskale su tipke ispod slušalice poput izučenih telegrafista! Najdraža igračka moje srednje sestre i mene bili su upravo narančasti telefoni koje sam dobila za rođendan, pa smo ih rastezale po kući i drobile sve dok nekome od starijih ukućana nije dozlogrdila zvonjava.

Da, slušali smo roditelje, njihove roditelje, susjede, učitelje, profesore, svakoga na ulici. Jer, ne javi se susjedu „ako te rodila majka“ ili slučajno profesor opomenuo, nitko nije pitao tko je kriv, kriv si bio isključivo ti „jer nismo te tako odgajali!“ Dobiješ jedan u školi, umireš od straha od sljedećih informacija, ne možeš ti njima objasnit da te ne voli profesor, da si zaslužila više, to jednostavno nikoga ne interesira.

Kad su dolazili gosti, vadili su se keksi i slatko koje nisi smio taknut jer su stali u kredenci pod nazivom „ako ko dođe“. Mogao si uzet eventualno jedan s pjata, za drugi bi te već prostrijelili pogledom. Dobro, ajde, ako gosti nisu bili previše gulozni i halapljivi, pa bi iza njih ostalo, dobio bi kad bi završili s vizitom. Danas, kad netko dođe u mene doma, moja djeca drže govor za stolom, pojedu s pjata sve, tako da jedva ostane i za goste. Zamisli tragedije da im rečem, sjedi za mali stol, ‘ko što smo mi nekad. Niti smo sjedali sa starijima, niti smo se smjeli petljat u njihov razgovor.

Kad se obraćam mojim sinovima, mislim kako su naglo oglušili jer ne reagiraju, a onda vidim kako me ne doživljavaju zbog slušalica u ušima. Mi smo razmijenjivali kazete. Sjećate li se kako smo ih snimali? Dva kazetofona, jedan kraj drugoga, potpuni muk i tišina. Na najbolje snimljenim kazetama čuo se eventualno klik s drugog aparata, a događalo se, bome i da neko otvori vrata i drekne nešto usred pjesme. Iz novina smo izrezivali slike omiljenih pjevača, lijepili ih po sobi, kupovali „Bravo“ i slične novine zbog velikih plakata u sredini.

Mi smo se igrali vanka, ne kljucali doma po kaučima i krevetima. Nismo se dopisivali s djecom koja sjede pored nas. Igrali smo „Neka puca“, lastike, frnja, žmure i hvatice. Bio si faca ako si bio brz ili si pobjeđivao, pa su te svi birali. Igrali smo i Crnog Petra, Domine, Čovječe ne ljuti se, Mlina, a i Gradova, država i rijeka. Obično bi ispod prozora drečali nečije ime, što jače i ne u vrijeme objeda, jer bi čuo kapelatu ako bi zvao u nedoba. Brzo bi se skupili na jednome mjestu, vanka, činili logore, igrali se, išli na kupanje, zvonili na vrata pa bježali. Ako je neko bio doma sam, nisi smio dovest balicu, a ako si je slučajno doveo, onda bi se kuća blistala kad bi se starci vratili više nego kad su izašli. Onda si također bio sumnjiv.

Nije bilo Nutelle ni oznaka bez glutena, niti nekih današnjih light proizvoda. Jeli smo ono što nam je bilo na pjatu. Ako nisi bio oduševljen objedom, to je bio isključivo tvoj problem, pa bi isto to dobio i za večeru.

Bilo je to takvo vrijeme. I radi šamarčine, a i drakonskih kazni za sadašnje vrijeme, danas bi mnogi roditelji bili zavedeni u Centru za socijalnu skrb, a mi u nekom od domova za djecu. Danas se i vikanje smatra nedopustivim, jer je djeci dozvoljeno sve. Imaju plavi, crveni i “štojaznam” kakav telefon, i zaštićeni su ‘ko lički medvjedi.

Znate što ću vam reć? Mi smo imali sretnije djetinjstvo. Imali smo ograničenja, ali smo znali razlikovati dobro i zlo. Imali smo manje, ali opet više. Naše su ulice odzvanjale smijehom. Izađite vanka, osluhnite kroz prozor, nema smijeha više. Nema điravanja Stradunom. Nema zvanja na telefon, pa poklapanja slušalice samo da simpatiji čuješ glas.

Nema više nevinosti, para mi se. Nju smo izgubili.

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Kolumne

Ne javljajte se na ovaj broj, ode plaća i mirovina, bila je vijest koja se proteklih dana proširila poput vjetra društvenim mrežama. Na njima brojni Đakovčani navode kako su imali više poziva s broja 021-214-900, a gdje bi im se, nakon što bi podigli slušalicu, javljali trgovci nudeći jastuke, parfeme... ili bi čuli glazbu te obavijest kako su peti, šesti ili sedmi u redu čekanja. Neki od njih tvrdili su i kako im je, samo zbog toga što su se javili, s računa skinuta određena svota novca.

Zanimljivo je kako su pozive dobili registrirani korisnici kod različitih pružatelja telekomunikacijskih usluga, ali i oni koji nisu registrirani!

"Odakle toj kući broj nekog tko je kupio bon-bon i nije ga registrirao, a bilo je i takvih poziva", kaže jedan Đakovčanin. Kako broj nije registriran u imeniku, jučer smo nazvali Hrvatski telekom s obzirom na to da se, kako se čini, radi o fiksnom telefonskom broju s pozivnim Splitsko-dalmatinske županije. Međutim, ondje su nam pojasnili kako nam ne mogu otkriti je li taj broj registriran na nekoga, samo uz, kako reče ljubazna djelatnica – sudski nalog.

O broju se na veliko raspravlja i na brojnim društvenim forumima gdje se spominje da je s istog broja zvala medicinska ustanova koja nudi pregled krvnih žila. Jučer smo i sami nazvali broj 021-214-900, no dobili smo govornu poruku: “Broj koji ste nazvali je nedostupan, poziv nije moguće ostvariti.” Zanimljivo je pogledati i stranicu foruma na http://www.imenik-hr.top, gdje ogorčeni korisnici ovaj broj označavaju kao opasan. Jedan od korisnika upozorava kako se ne može otkazati narudžba parfema jer se broj ne može nazvati, drugi im pak poručuje: “Prekinite zvati lopine”, a treći im postavljaju pitanje: “Kad ćete poslati parfeme, lažovi?” Koja je zapravo bila svrha poziva s broja koji dan poslije nije bio u funkciji, mnogi će korisnici možda otkriti tek kada im dođe telefonski račun, piše Glas Slavonije.

Objavljeno u Dubrovnik

Turistička zajednica Grada Dubrovnika danas je predstavila novi, 30. broj magazina "Welcome to Dubrovnik". Godišnje izdanje za 2018. godinu i u ovom izdanju donosi niz priča koje će odškrinuti vrata u dubrovačku prošlost i sadašnji trenutak u kojemu žive ovaj Grad i njegovi stanovnici. Na svoju bogatu tradiciju Grad Dubrovnik je veoma ponosan, u obnovu spomeničke baštine ulažu se značajni iznosi i svake godine naši posjetitelji, ali i domaća čeljad, mogu uživati u novoobnovljenim spomenicima koje su nam ostavili naši pretci prije više stoljeća.

Objavljeno u Dubrovnik

U siječnju 2018. godine na području Dubrovačko-neretvanske županije ostvareno je 14.644 dolazaka, što je 6 posto više od siječnja 2017. godine i 48.098 noćenja, što je 1.5 posto više nego u siječnju 2017. godine.

Najviše noćenja 28.667 ostvareno je u hotelskom smještaju.

U proteklom mjesecu najveći broj noćenja ostvarili su turisti iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Južne Koreje, Njemačke i SAD.

Objavljeno u Županija

U sklopu skupa "Poučavanje i učenje o holokaustu i sprečavanju zločina protiv čovječnosti" koji se ovih dana odvijao u Dubrovniku Radmila Šutalo iz Doma za starije u Dubrovniku održala je predavanje o "Holokaustu dubrovačkih Židova". Šutalo priprema doktorski rad o Židovima u Dubrovniku u prvoj polovici 20. stoljeća te je spoznaje iz rada, međuostalim, danas podijelila s publikom na skupu.

"U travnju 1941. nakon uspostave tzv. Nezavisne države Hrvatske oformila se velika župa Dubrava u kojoj je bilo sedam kotareva. Desetak dana nakon proglašenja NDH oko 22. travnja u Dubrovnik ulaze talijanske i njemačke trupe. Njemačke su grad napustile i prepustile civilnu upravu ustaškom režimu, dok talijanske trupe ostaju i preuzimaju vojni dio. Odmah nakon uspostave tzv. NDH preuzimaju se uredbe njemačkog SS - a protiv Židova i Srba, a to su Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, zaštiti arijevske krvi, odredbe o prijelazu s jedne vjere na drugu, zabrana zaposlenja ženskih osoba u nearijevskim kućanstvima, zabrana promjene židovskih prezimena i označavanje židovskih tvrtki, dužnost prijave Srbijanaca i brojne druge", istaknula je Šutalo.

Dodala je da je ustaško redarstvo Dubrovnika uputilo dopis Židovskom odsjeku u Zagrebu u kojem su tražili da im se nabave židovski znakovi. Da ironija bude veća, Židovi su morali te znakove kupovati i nositi. Također, četiri su naredbe bile izvješene na gradskim trgovima i ulicama u Dubrovniku pa je Židovima tako bilo zabranjeno izlaziti od sedam navečer do sedam ujutro, nisu smjeli ići u restorane, kafiće, polaziti na kupalište, na tržnicu su smjeli ići samo od 10. 30 do podne, nisu smjeli ući u brijačnice, djeca osnovnih škola morala su nositi židovske znakove i sjedati odvojeno od ostalih, srednjoškolci su bili isključeni iz svih srednjih škola. Svi Židovi koji su posjedovali automobile, kamione, fotoaparate, pisaće mašine, sve su morali predati.

"Preuzimanjem vlasti u Dubrovniku počinju veliki zločini ustaša. To dokazuje i dopis koji navodi da svi Židovi i Srbi bez obzira na vjeroispovijest koji budu uhvaćeni na ulici iza 20 sati, bit će odmah upućeni na prisilni rad. U slučaju da pruže i najmanji otpor bit će im na licu mjesta suđeno kratkim ustaškim postupkom. Na nekim je kavanama u Dubrovniku bilo napisano Židovima i psima ulaz zabranjen. U to vrijeme, početak ljeta 1941. uhapšeno je i odvedeno šest Židova iz Dubrovnika u logore. To su bili Joseph Fuchs, Josip Berner, Leo i Ada Klein s petogodišnjim sinom te Adinom tetkom Fridom Albahari. Od tih šest, logor je jedino preživio Josip Fuchs", kazala je Šutalo.

Krajem ljeta dogodilo se mučno ubojstvo 13 ljudi srpske nacionalnosti u Lisačkim Rudinama. Podaci o tim zločinima došli su do talijanskih vlasti u Dubrovniku tako što se kćer jedne žrtve obratila talijanskom "kapu" sa zamolbom da joj omogući da tijelo svoga oca prenese i pokopa u Dubrovniku. Talijanske komande su se složile, međutim, ustaše su se usprotivile, jer su se bojali pobune stanovništva ako bi vidjeli ta izmasakrirana tijela. U rujnu 1941. Italija vrši reokupaciju i preuzima svu civilnu vlast u Dubrovniku i ukida ustašku nadzornu službu u Dubrovniku, što se ovima baš nije sviđalo.

"Neki su Židovi u pokušaju da se spase prešli na katoličku vjeru poput Josepha Neumana, ali ga to nije spasilo, budući da su ga s mnogim Židovima odveli u logor u Gružu te na Rabu. Laura Landau Steintz također je sa suprugom Wilhelmom prešla na katoličanstvo, ali ni njih to nije spasilo. Gospođa Landau i njezin muž bili su vlasnici više trgovina za prodaju ručnog veza u Dubrovniku. Supruga su odveli u Njemačku u zarobljeništvo u logor, nad radnju je postavljen povjerenik. Njezina nećakinja Ada Klein s cijelom obitelji odvedena je u logor, majka Ade Klein također je žrtva holokausta. Potaknuta tim nemilim događajima, budući da se našla u situaciji da nema za golu egzistenciju, Laura Steintz počinila je suicid tako što je na Gradcu popila octenu kiselinu, ali nije bila sigurna da će to biti dovoljno pa je skočila s Boninova", ispričala je Šutalo.

Šutalo je spomenula čuvenog dubrovačkog fotografa Josepha Bernera. Nije bio Dubrovčanin, već Poljak te je bio vrlo uspješan, bavio se i prodajom fotografskog materijala. Berner je dobio kaznu jer nije izvisio u izlog da je njegova tvrtka židovska. Žalio se župi Dubravi, ali žalba mu nije uvažena. Nakon toga su mu postavili povjerenika nad radnju.

"1942. u Dubrovniku se nalazi oko 1800 židovskih izbjeglica odasvud. Sve ih je prihvatila dubrovačka Židovska općina iako ni sama nije imala sredstava. Općina je uredno funkcionirala i pomagala je drugim židovskim općinama. Talijanska vlast, kako bi Židove zaštitila na neki način od predaje Njemcima, odlučila je internirati one koji su se zatekli u Dubrovniku u tri logora - Hotel Wregg u Gružu gdje je bilo oko 200 ljudi, u hotelu u Kuparima 900 Židova i u hotelu na Lopudu oko 700 Židova. Oni su tu ostali do polovine 1943. kada ponovno njemačka vlast traži da im Talijani predaju Židove, što su ovi odbili te su ih preselili u logor na Rabu. Preseljenje Židova odvilo se u tri navrata, na Rabu su ostali do kapitulacije Italije. Logor Wregg u Gružu imao je najblaže uvjete. Zatvorenici nisu bili ograđeni bodljikavom žicom, kao u Kuparima i na Lopudu, imali su liječničku pomoć, a donosili su im i lijekove iz ljekarne u gradu. Također, u gruškom je logoru svaki Židov imao određenu funkciju, zadaću", istaknula je Šutalo.

Predavačica je naglasak stavila na obitelj Tolentino - jednu od najstariji židovskih sefardskih obitelji u Dubrovniku. Svi članovi ove obitelji bili su zatvoreni u logore osim Regine Tolentino i majke Flore Tolentino koje su ostale u kući u Žudioskoj ulici gdje su prikrivale brata Davida i spasile mu život, ali su strašno trpjele jer su im ustaše svako malo radile pretres i tukle ih zbog čega je Regina imala bezbroj operacija. Mnoge su obitelji, poput one Ade Klein odvedene u logore.

"Pronašla sam jedan dopis na kojem iz logora Jasenovac šalju židovskoj općini Đakovo da plate troškove liječenja za jednu zatočenicu logora Đakovo koju su prebacivali u Zagreb. Bilo je pokušaja Židova koji su ulagali žalbu da ih se spasi. Tako je Olga Tolentino molila ustaško redarstvo u Zagrebu da oslobodi njezinog sina i kćer obveze nošenja židovskog znakovlja jer je njezin suprug bio ugledni katolik. Ali, molba nije pomogla te su i ona i sin ubijeni u Jasenovcu dok je sudbina njezine kćeri nepoznata. Židovi su u posebno teškoj situaciji bili u logoru na Rabu. To nije bio ljetni kamp za obuku i igranje tenisa kako ga se prikazuje, već su ljudi bili u lošem stanju nakon kapitulacije Italije. Nakon toga mnogi su se dubrovački Židovi, pogotovo mlađi, priključili NOB - u. Međutim, situacija se promijenila te su ih Nijemci zarobili", zaključila je Šutalo jednu od potresnih priča Židovskih obitelji s dubrovačkog područja.

 

Leona Rašica

Objavljeno u Dubrovnik
Stranica 1 od 2

Nportal

Nakladnik: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing
Sjedište društva: Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik
Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)
Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3,
dana 27. siječnja 2016. god. MBS: 090004038,
MB 01657844 OIB 84003986390

Redakcija: Nportal, Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik