nportal crop
nportal crop
Nportal - Sadržaj izdvojen po datumu: Utorak, 06 Veljača 2018

Udruga Sigurnost u prometu redovito organizira tematske tribine s ciljem podizanja svijesti o važnosti odgovornog ponašanja u prometu s posebnom brigom za mlade vozače, ali i ukazuje na mnoge prometne probleme kojih, prema riječima Denisa Pavele iz ove Udruge, u Dubrovniku ne nedostaje. "Mnogo je projekata loše napravljeno, a rješenja su se provodila parcijalno", naglašava Pavela.

"Trenutno imamo situaciju da građani mogu doći na Pile, parkirati auto i otići u grad bez da im itko išta može. To je zato što je Grad izmijenio projekt u kojem je postojala zabrana parkiranja na Pilama. Nje više nema, Grad je ograničio plato Pile postavljanjem novog projekta - pomičnih stupića koji nikada nisu zaživjeli pa građani mogu slobodno parkirati. Nema znaka zabrane, stupićima nitko ne upravlja. Samim time što su stupići postavljeni znači da parking nije bio dostupan svima pa smatramo da i ljudi koji provode zakon nisu mogli ni postupati na tome platou, tj. oni sada ne mogu postupati na njemu. Imamo puno nebuloza u prometu, kružni tok u Lapadu, opasne pješačke prijelaze na 'Borićima' gdje se dogodilo nekoliko prometnih nesreća, kod 'La Lune' imamo pješački prijelaz gdje su napravljene neke građevine u neposrednoj blizini. Puno toga nedostaje jer se prilikom donošenja proračuna ne izrađuju sustavni projekti", kazuje Pavela.

Predstavnik Udruge Sigurnost u prometu poseban problem vidi u kampanjskom djelovanju pri rješavanju ključnih prometnih problema Dubrovnika. Dodaje da se prije svake sezone razgovara o prenapučenosti cesta tijekom same sezone, loše protočnosti prometa prema Pilama i Ulici Petra Krešimira, ali, čim gužve prođu, čitava priča se polagano zaboravlja do sljedećeg ljeta.

"Nisam za parcijalna rješenja, smatram da je upravo to problem. Grad bi trebao imati, ukoliko nema, jedan centralni informacijski sustav, katastar svih prometnih znakova i opreme na cesti pa ako negdje nešto nedostaje, poput prometnih znakova, da se to može nadomjestiti. Imamo po gradu stupova na kojima su nekoć bili prometni znakovi, a ljudi više ne znaju ni koji je od njih bio. Lokalna uprava treba na početku donošenja proračuna imati točno planski razrađene prometne projekte koje će napraviti. Svjedoci smo da se asfaltira Ulica Petra Krešimira IV., što apsolutno u Udruzi podržavamo, ali to nije prometni projekt, već redovno održavanje prometnica. Također, neki dan je Grad postavio rasvjetu prema Gornjem Konalu, što znači da je točna teza naše Udruge da Grad ipak ima nešto s cestom D8 na Nuncijati. Ipak, dakle, imaju odgovornost jer nisu Hrvatske ceste postavile rasvjetu, već Grad. Vlasnik ceste na Nuncijati jesu Hrvatske ceste, ali, pješačka komunikacija, rasvjeta, komunalije, kanalizacija je u ingerenciji lokalne samouprave u naseljima. Apeliramo na to da se Nuncijata napravi, dolazi turistička sezona, može se napraviti nogostup i prijelaz djeci. Ne znam zašto se to ne radi", naglašava ovaj policijski službenik.

Također, većina autobusnih stanica nije u skladu s Pravilnikom o autobusnim stajalištima. Veliki je problem i nedostatak nogostupa pa u mnogim dijelovima Županije ljudi doslovno hodaju po cesti.

"Kada se primjerice, ide u Župu postoje nogostupi, u Kuparima također. A kada se pogleda od Dubrovnika prema Neumu, na Nuncijati, Štikovici, Orašcu, Trstenom - ljudi hodaju po cesti, nema pješačke komunikacije. Sustjepan, Čajkovići, kad ljudi izađu iz kuće odmah su na cesti. Moramo im osigurati pješačku komunikaciju. Libertasov autobus kad osobu iskrca u Vrbici prekriži je i poželi sreću da dođe živa i zdrava do doma. Pješačka je komunikacija u jako lošem stanju, od Dubrovnika do Neuma nama ljudi hodaju po cesti. To je u naseljima u ingerenciji lokalne samouprave. Sve ovo što govorim sukladno je Zakonu o komunalnom gospodarstvu, pješačka komunikacija, prijelazi, rasvjeta, komunikacija je u ingerenciji lokalne samouprave sukladno tome zakonu", ističe.

Predstavnik Udruge Sigurnost u prometu podsjetio je na projekt u Čajkovićima u sklopu kojeg bi se, ukoliko vozilo ne poštuje propisanu brzinu kretanja (konkretno 60 km/h) na semaforu automatski upalilo crveno svjetlo, što vozilo prisiljava na zaustavljanje, prethodno upozorivši displeyom vozača.

"Prije dvije godine smo predložili nakon teških stradavanja u Čajkovićima, kada je jedno dijete poginulo u prometnoj nesreći, najučinkovitije i najjeftinije rješenje. Riječ je o predočno - pokaznom semaforu koji se pokazao jako dobar u drugim dijelovima Hrvatske. Grad je napravio projekt i platio ga. Nakon godinu dana je na sjednici Gradskog vijeća polovicom 2017. u proračunu je za to osigurano 600 tisuća kuna i u rujnu se projekt trebao realizirati. Međutim, projekt još uvijek nije napravljen, a to je dobro rješenje kojim bi se dugoročno riješilo stanje u Čajkovićima jer ne bismo samo semaforom regulirali brzinu, već i prijelaz pješaka preko kolnika", rekao je Pavela.

Prevencija prometnih nesreća jedna je od najčešćih aktivnosti Udruge Sigurnost u prometu u sklopu koje redovito organiziraju razne događaje i tribine s ciljem podizanja svijesti svih sudionika prometa. Nedavno su tako organizirali javnu tribinu o sprječavanju nesreća na kojoj su govorili stručnjaci, a obitelj Ogresta podijelila je svoje potresno svjedočanstvo o stradavanju njihova sina.

"Svaki dan listamo novine i vidimo da mladi ginu, a to pamte njihove obitelji. Došli smo na ideju tribina jer moramo raditi sustavno od najmlađih generacija do najstarije dobi. Tribina o prevenciji prometnih nesreća bila je namijenjena prvenstveno mladima, došlo je do 200 ljudi. Veseli me što su bili i predstavnici vatrogasaca, policije, taksista, ljudi iz svih branša koji bi se trebali baviti prevencijom i sigurnosti u prometu. Gosti su bili Đorđe Obradović koji je održao jedno neobično, ali edukativno predavanje, kao i Željko Marušić koji promet ima u malom prstu. Tribina je bila ono što uvijek i želimo - šokantna i edukativna te je ostavila otisak na tim mladim ljudima koji su joj prisustvovali. Cilj nam je stvoriti empatiju prema stradalnicima", istaknuo je Denis Pavela te otkrio nekoliko planova koji će se uskoro realizirati.

"Ovakve su tribine potrebne, a to dokazuje i velik broj ljudi koji im se odazove. Planiramo uskoro tri slična događaja za mlade i starije. Trebamo svi organizirati slične tribine. Samo zajedno možemo napraviti više pa tako s našom udrugom trebaju surađivati i druge ustanove. Grad se mora baviti cestovnom infrastrukturom, policija nadzorom prometa, a udruga i ostale ustanove prevencijom i organiziranjem svih događaja koji će dovesti do smanjenja stradanja u prometu. 16. veljače imamo događaj "Slatka cesta", natjecanje u znanju svih osnovnih škola naše Županije. Domaćin je Osnovna škola Lapad, a očekujemo da će se prijaviti sve škole od Neuma do Karasovića. 15. veljače predstavit ćemo projekt 'Odluči sam' koji obuhvaća populaciju iznad 65 godina. Po zakonu oni se moraju podvrgavati izvanrednim liječničkim pregledima. Zato nam je cilj kroz jedan preventivni vid stvriti kod svakog vozača iznad 65 godina i više subjektivan odnos prema vožnji, da kroz besplatne liječničke preglede i besplatnom vožnjom na poligonu s realnim opasnim situacijama, sam shvati da nije više vozač koji je nekad bio i preda vozačku bez da ga zakon na to prisiljava".

Najčešći uzrok prometnih nesreća prema Paveli jest brzina. Ističe kako postoje tri faktora koja utječu na promet - vozač, vozilo i cesta.

"Vozač snosi 80 posto odgovornosti. Ako netko ima loše auto, loše gume, neispravno vozilo, a na cesti loši vremenski uvjeti, ako se brzina prilagodi uvjetima na kolniku, sigurno će stići na odredište. Ali, ako je netko nepromišljen za volanom, neće stići nigdje. Vozač je centar svega, ali uz kvalitetan vozni park i cestovnu infrastrukturu to bi bilo to. Imamo primjere po Hrvatskoj gdje vozač vozi 200 na sat i prođe s 500 kuna kazne. Možda bi te kazne trebalo malo postrožiti. Primjerice, u Švicarskoj vas za tu brzinu neće kazniti nego vas odvesti na psihijatriju jer nije normalno da netko vozi tolikom brzinom. Čudan je kod nas mentalitet. Primjerice, Hrvati kroz Sloveniju voze kao bubice, poštuju se prometna pravila, dok Slovenci u nas obratno. Treba povećati i prisutnost policije", dodaje Pavela.

Po pitanju kulture dubrovačkih vozača, Pavela ističe da Dubrovčani nisu loši vozači, ali da voze "napamet".

"Primjerice, trebaju ići u trgovinu i znaju da trebaju skrenuti lijevo, a to što je tu puna crta ili nešto drugo, nema to veze. To pokazuje i primjer kada su još stari semafori bili na Ilijinoj glavici. Kada bi završila škola, semafori bi bili stavljeni na žuto, a kada bi počela opet bi se vratili u normalu. Ali, ljudi su maksimalno prolazili kroz crveno jer su zapamtili da je do jučer bilo stalno žuto i da su mogli prolaziti. Žene su u prometu opreznije, vode računa, a muškarci voze nekad pokazati mišiće. Žene su sigurniji vozači, a muškarci bolji. Po nekim statistikama muškarci su brojniji među osobama koje izazivaju prometne nesreće", zaključuje za Nportal voditelj Udruge Sigurnost u prometu Denis Pavela.

 

Leona Rašica

Objavljeno u Dubrovnik
Utorak, 06 Veljača 2018 22:17

Prepoznajete li ovu dubrovačku glumicu?!

Goran Višnjić objavio je na svom Instagram profilu fotografiju klase kod profesora Tonka Lonze koju je s mnogim danas poznatim hrvatskim glumcima pohađao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. U Višnjićevoj klasi našli su se, međuostalim, Rene Bitorajac, Tarik Filipović, Lucija Šerbedžija te Nina Violić, ali i jedna Dubrovkinja. Riječ je o Mirej Stanić, članici stalnog glumačkog postava Kazališta Marina Držića. Stanić je glumila je u mnogim predstavama kako na Držićevim daskama tako i onima Dubrovačkih ljetnih igara (Arkulin, Skup, Dan od Amora, Imbarak/Ljubav na Prijekome, Hasanaginica, Duša od krupmira, Na terapiji itd.) Glumačke vještine Mirej Stanić pokazala je i na malim ekranima u seriji "Zora dubrovačka", filmu "Anđele moj dragi", "Zločin i kazna" te "Prolazi sve".

Mirej stanić

Foto: KMD/Skup, redatelj Ivica Kunčević

Objavljeno u Lifestyle
Utorak, 06 Veljača 2018 21:45

SVJETSKA LIGA: Šestorica Jugaša za Moskvu

Izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak objavio je popis trinaest igrača na koje računa za predstojeću utakmicu Svjetske lige protiv Rusije u Moskvi 13. veljače. Među njima su i imena šestorice Jugaša.

Vratari: Marko Bijač (Jug CO), Ivan Marcelić (HAVK Mladost)

Centri: Luka Lončar (Jug CO), Josip Vrlić (CNA Barceloneta)

Bekovi: Marko Macan (Jug CO), Hrvoje Benić (Jug CO), Ivan Buljubašić (Steaua)

Vanjski: Xavi Garcia (Jug CO), Loren Fatović (Jug CO), Ivan Domagoj Zović (HAVK Mladost), Jerko Marinić Kragić (Jadran), Anđelo Šetka (Jadran), Ante Vukičević (CN Marseille).

Osim izbornika Tucka u stožeru reprezentacije još su pomoćnik Igor Pezelj i fizioterapeut Damir Luketić.

Povratak je 14.2. u Split gdje se igra kvalifikacijski turnir novonastalog natjecanja Europa kupa.

Objavljeno u Sport

Centar za poduzetništvo Dubrovačko-neretvanske županije poziva na besplatni seminar “Poduzetnik početnik” koji će se održati četvrtak (8. veljače) s početkom u 10 sati u Poduzetničkom inkubatoru Dubrovnik, na adresi Vukovarska 16.

Isti seminar će se održati i dan poslije u Metkoviću s početkom u 10 sati u prostorijama Učilišta Mijoč, na adresi Kralja Zvonimira 5, Metković.

Na seminaru će se raspravljati o različitim aspektima poduzetništva, zakonodavnom okviru i o osnovnim elementima financijskog poslovanja poduzetnika. Seminar je namijenjen onima koji namjeravaju započeti vlastito poslovanje ili su tek započeli s poslovanjem i traže informacije koje će im pomoći da bolje razumiju poduzetničko okruženje i ono što ih očekuje.

Zbog ograničenog broja polaznika, mole se zainteresirani da se prijave u Centar za poduzetništvo putem e-maila Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili telefona 020/418-401, najkasnije do srijede 7. veljače za seminar u Dubrovniku, odnosno 8. veljače za seminar u Metkoviću.

Objavljeno u Županija

U subotu, 10. veljače 2018. godine, od 9 do 13 sati Zaklada Ana Rukavina će u suradnji s Općom bolnicom Dubrovnik i Odjelom za transfuziju krvi održati akciju upisa u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica u Dubrovniku. Akcija u Dubrovniku održat će se u prostorijama dvorane Sv. Ivana Pavla II – Samostan Sv. Klare.

Akcija upisa u Hrvatski registar održava se kako bi se oboljelim osobama u Hrvatskoj, ali i svijetu, pomoglo u potrazi za podudarnim darivateljem.

Svi zdravi građani od 18 do 40 godina starosti mogu se upisati u Hrvatski registar. Proces upisa obuhvaća popunjavanje pristupnice i zdravstvenog upitnika te davanje uzorka krvi za HLA tipizaciju kojim se utvrđuju antigeni tkivne snošljivosti. Upis u Hrvatski registar prvi je korak koji je potrebno ispuniti kako bi se pomoglo teško oboljelima od akutnog i kroničnog oblika leukemije te bolesnika s teškim oštećenjem koštane srži diljem svijeta.

Poruka svake akcije upisa u Hrvatski registar je 'lijek je u nama'. Njome Zaklada želi podsjetiti građane kako u sebi nosimo lijek kojim možemo spašavati živote. Od 2013. godine, zalaganjem Zaklade Ana Rukavina, uz podršku Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, osam transfuzijskih centara u Republici Hrvatskoj pridružilo se misiji Zaklade Ana Rukavina; prikupljanju uzoraka za Hrvatski registar kako bi oboljelim osobama u Hrvatskoj i svijetu pomogli da pronađu svog podudarnog darivatelja.

Do sada je djelovanjem Zaklade Ana Rukavina i Hrvatskog registra, koji je dio svjetskog registra (Bone Marrow Donors Worldwide), upisano 57.055 potencijalnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, a šansa za život dana je za 81 oboljelu osobu u Hrvatskoj i inozemstvu.

Objavljeno u Dubrovnik

Pred vratima je tradicionalna manifestacija „Dubrovački karnevo“ u organizaciji Grada Dubrovnika i Turističke zajednice grada Dubrovnika, koja će se devetnaesti put zaredom organizirati od 5. do 13. veljače 2018.

Ovogodišnji program Dubrovačkog karnevala je sadržajno najbogatiji do sada i obuhvaća brojne raznolike i zabavne programe za djecu i odrasle, od izložbi u slastičarni Dolce vita i Turističkom informativnom uredu na Pilama, Maškarate ispod kuplja u petak u Lazaretima, maškarane zabave za najmlađe i njihove obitelji u subotu u Lazaretima, Dječje maškarate u Mokošici u nedjelju jutro, Valcer pod maskama na Stradunu u nedjelju popodne uz nastup Gradske glazbe Dubrovnik i Karnevalskog benda, maškaranih povorki i zabava na Stradunu za učenike osnovnih škola u ponedjeljak tijekom dana i navečer maškarane zabave za srednjoškolce u Lazaretima, pa do maškarane povorke i zabave za dubrovačke dječje vrtiće u utorak tijekom jutra.

Vrhunac i završna manifestacija Dubrovačkog karnevala su tradicionalni Ultimi od karnevala, koji će se održati u utorak, 13. veljače u 21 sat, za sve vesele maske uz karnevalsku atmosferu i nastup sastava Trio Gušt u Culture clubu Revelin, te voditelje Zrinku Japunčić i Sebastiana Vukosavića. Grad Dubrovnik i Turistička zajednica grada Dubrovnika osigurali su vrijedne nagrade najboljim i najmaštovitijim maskama. Najbolja pojedinačna maska osvojit će dvije povratne zrakoplovne karte za Istanbul s „Turkish Airlines“-om, a najbolja grupna maska dobit će jednodnevni izlet turističkim vlakićem turističke agencije „Gulliver“ kroz konavoske vinograde, uz posjet i degustacije u vinarijama i mlinicama. Osim glavnih i ostale nagrade su vrlo privlačne, od vikenda za dvoje na Lopudu, u hotelu Lafodia, do grupne večere u Sunset Beach Trattoria, grupne ture kajacima, umjetničke slike akademske slikarice Josipe Šare, ulaznice za koncert po izboru u Culture club Revelin i grupni izlet brodom.

Neizostavnim Ultimima od karnevala i odličnom zabavom uz vesele Trio Gušte, Dubrovnik će se oprostiti od ovogodišnje sezone poklada.

Objavljeno u Lifestyle

Nakon uspostave ljetnih linija KLM-ovih zrakoplova za Split, i Air France se uključio u otvaranje novih ljetnih zrakoplovnih ruta. Za 2018. godinu su pripremili letove s aerodroma Charles de Gaulle za Bari u Italiji, Cagliari na Siciliji, Ibizi u Španjolskoj i Perpignan u Francuskoj. No, nama najvažnija je svakako odluka ove aviokompanije kojom su uspostavili nove letove u ljetnoj sezoni i za Dubrovnik.

Uspostavom sezonskih letova Air Francea, i za domaće turiste i putnike se otvara mogućnost putovanja zrakoplovima Air Francea prema Parizu, a zatim i prema drugim svjetskim odredištima.

Air Franceovi zrakoplovi će letjeti od 19. srpnja do 1. rujna 2018. i to 2 puta tjedno sa zrakoplovima tipa Airbus A319.

Izvor: Poslovni.hr

Objavljeno u Dubrovnik

Postoje neke priče koje vam je teško ispričati ili napisati. Ovo je jedna od njih. Početak desetog mjeseca 1991., Konavle. Neprijatelj je nekoliko dana ranije prešao granicu i ušao u konavoska sela. Slabo naoružane branitelje su zarobljavali ili ubijali. Oni koji su preživjeli, teška srca pričaju o tim danima. Ne žele se prisjećati najgorih oblika zlostavljanja koja su proživjeli. Zato hvala onima koji još imaju snage i volje govoriti kako nikada ne bi zaboravili. Jedni od njih dva su brata - Mario i Dario Brajević.

Kako čovjek preživi?

Dario: „Bio sam jednom gost u radijskoj emisiji Borisa Njavra. Rekao mi je kako mi nismo imali heroje. Odgovorio sam kako to nije istina, moji su heroji naši ljudi iz Grada koje sam poznavao: Mladen Jurković, Igor Žuvela, Niko Šare, Ivica Simović Crni, Srećko Kljunak. Bio sam zarobljen s bratom, a to je bio poseban pritisak. Kad ti slomju kost - ona će zarasti, zube - napravit ćeš dentijeru, ali psihu - nju nitko ne može popraviti. Zato kažem, ja sam znao da će se ti ljudi boriti do zadnje kapi krvi i da nas neće napustiti. Sinergija nas branitelja tada, od zapovjednika do mene, običnog vojnika, mog ćaće kuhara, to je nevjerojatno bilo. Napalo nas je 30 000 ljudi plus četničke paravojne jedinice, stotinjak tenkova, pedeset oklopnih vozila, 140 topovskih cijevi, mornarica i avijacija i mi smo izvojevali pobjedu! Tajna je bila u zajedništvu hrvatskog čovjeka. Moje vjerovanje u te ljude, zapovjednike, me održalo na životu. Nismo tada razmišljali o novcima, činovima ni o Spomenicama. Samo smo znali kako moramo obraniti svoj dom.“

Zarobljeni ste obojica, 3. listopada 1991. u Konavlima.

Na suđenju u Podgorici, čovjek koji nas je ispitivao bio je jako zainteresiran i začuđen što sam ja radio u Konavlima, a živim u Mokošici. Pokušao sam objasniti da oni ne shvaćaju što je to dom. Možeš ti imati stan u Mokošici, Splitu, Zagrebu, Beču, ali dom je samo jedan. Onaj tko nema dom, invalidan je čovjek. Recimo, taj je čovjek porijeklom Hrvat, otac mu je trbuhom za kruhom završio u nikšićkim rudnicima, izjašnjavao se kao Jugoslaven cijelo vrijeme. To je čovjek koji nema doma ni Domovine. On umire u praznini svoje duše, jer ničega nema. On ne razumije da ja nisam mogao spavati. Moj brat je već bio u Konavlima, bio sam na iglicama. Tek sam se oženio, Imao sam malo dijete, ali morao sam ići. Nešto te zove, nešto te gura, jer to je tvoj dom. To je razlika između nas i njih. Sociološka, psihološka, svakakva, zato smo mi daleko ispred njih i pobijedili smo u tom ratu.“

Mato: „Aktivirao sam se već u sedmom mjesecu ‘91. u Dubravci. Preko dana kupanje, predvečer smo držali straže. Nismo još ni oružja imali. Onda je stigao i Dario u Konavle. Pratili smo njihovo probijanje od početka, brojimo vojne, teretne kamione, njih čak 57 sam izbrojao. Nikša Grzilo i ja gledamo kolonu, dugu nekoliko kilometara, a nas dvojica imamo M48 sa šest metaka i dvije bombe. Izvukli smo se, jer nismo mogli ništa učiniti. Dario je tada bio na brdu gore, po njima su tukle granate. Uvečer nas je bilo 7-8, ujutro Braco i Lasić i ja. Gledao sam kako sipaju granate tamo gdje mi je brat. Čuo sam da ih nema, ne znaju gdje su.“

Dario: “Nisu nas vidjeli naši i nismo znali da je nastupilo povlačenje. Dan i po duže smo ostali tu, pod granatama, dehidrirani, izgladnjeli. To je područje kojega mi nazivamo interno Bundin kamen, izuzetno dobra promatračnica. To je sjeverno od Dunava, prema Grabu. Slušaš granate i ranjenu stoku, krave koje viču, to je jezivo. I onda smo rekli jedan drugome, bude li došlo do toga pucat ćemo jedan u drugoga. Bolje nego da nas oni ubiju. Nismo se htjeli povući od sramote. Našli smo se u okruženju iz kojega više nije bilo izlaza. Skalo sam se i našao Mata kako s puškom očekuje što god se ima dogoditi. Doma nije mogao, jer kako će doma doći ćaći bez mene.“

Mato: “Nama je zapovjednik rekao kako je ovo raspašoj i neka ide svak svojim putem. Rekao sam da ja ne idem, nema mi brata. Govori mi prijatelj Braco Lasić kako će ostati sa mnom. Okolo arija, niđe nikoga. Vratili se na streljanu, našli jednu teću hermetički zatvorenu, punu pohovanih šnicela. Navalili smo na šnicele i krenuli tražiti ovu dvojicu. Nismo znali da gore čuče sami. Već su neprijatelji oko nas, tu su.“

Vidite da dolaze prema vama. Nemate pojma što će se dogoditi. O čemu ste razmišljali?

Mato: “Vidio sam ih poviše puta nekih tridesetak metara, vratio sam se pješke po auto. U Jugu su neki našli proletjeli, ovi su valjda krenuli za njima i računali sigurno ima još netko. Njih trideset, četrdeset naoružanih automatima je krenulo prema meni i Dariu. Ma da je njih trideset krenulo s kamenom, isto bi nam bilo. Pucali su na Daria snajperom, falili su. Jedan mi je uzeo pištolj, kanoćo, auto, on te ne tuče, uzima ratni plijen. U mom autu, ovaj vozač bira koju će kazetu staviti, a mi u to vrijeme slušali Zlatne dukate i hrvatske pjesme. Umro sam od straha, sva sreća stavio je neku talijansku. Onda su krenuli Daria kao zaklati, digli su mu lančić, pilali ga nožem.“

Dario: “Ne daj Bože nikome. To ti ona čuvena Plautova ‘Homo homines lupus’, dođe do pravog izražaja. Ovaj što je Mata bacio na pod sa šubarom on je bio pravi četnik. Nas je zarobila nikšićka ekipa, nosili su gunjeve, ne uniforme. Kad su vidjeli moju zlatnu kadenu htjeli su je prekinuti, no ona je imala englesku kopču koju nisu znali skinuti. Prvo je pokušao nožem od papovke, pa mi je raskrvario vrat. Dao mi je plakat s dr. Tuđmanom i natpisom ‘Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske’ koji je stajao na Domu u Dubravci da grizem i opet nož zabio u vrat. Oči tog čovjeka nikad nisam zaboravio. Kad sam došao u Nikšić na suđenje ovim vojnicima iz Morinja, tražio sam te oči u svakome koga sam susreo. Bilo mi je jasno u tom trenutku da sam poražen. Ali, s druge strane, doživio sam jedan trenutak. Inače u logoru, bilo tko kad bi otvorio vrata mi smo se morali okrenuti, staviti ruke iznad glave, nisi smio nikoga gledati u oči. Ulazim u zgradu Visokog suda u Podgorici 2013., toliko godina kasnije, a njih petorica drže sagnute glave. Optuženi su za ratni zločin. To je moja pobjeda. Matej je u svojoj poslanici, deseti psalam, citirao Isusa: ‘Čuvaj se onih koji nisu plakali, a prouzrokovali su drugima bol.’ Nije mi važno jesu li osuđeni jednu godinu, dvije, pet, meni je sama činjenica da su oni proglašeni ratnim zločincima dovoljna.“

Vratimo se na zarobljavanje, gdje su vas iz Konavala odveli?

Dario: „Odveli su nas u jedno skladište, mislim da je to bila Glavićeva kuća, onda u Radovčiće, pa prema Prevlaci, pa u Kumbor. Iz Kumbora za Morinj.

Mato: Bilo nas je osam. Sjećam se jednoga detalja u Kumboru dok su nas prekrcavali kad je jedna žena na kapiji htjela uzeti automat od stražara da puca po nama. Tukli su nas cijelo vrijeme, meni su izbili tri zuba. Dok te tuku, ma ništa te ne boli. Danas kad slušam neke ‘heroje’ i njihove priče, dignem se i pođem ća. Toliko si prošao toga, znaš tko te laže. Od straha i adrenalina ti jednostavno otupiš i ne osjećaš te udarce. Nisam osjećao toliku bol, u glavi si negdje drugo. Sedam puta su nas isprebijali samo do Švagove kuće.

Dario: Žene su nas htjele ubiti ciglama na pumpi u Igalu. Što se tiče samog logora, najgore je prošla ona ekipa koja je prva stigla u Morinj. To su bili Marko Herco, Ivo Kristić, Davor Grbić, Božo Jović, Adnan Sarić, Nikola Đurasović, Zlatko Bagoje. Njima je bilo najteže. Oni su bili meso za iživljavanje. Imamo mi neka iskustva iz logora. Bio je neki vojni policajac, mi smo ga zvali Gospićanin, on bi nas udario par puta, nije imao te snage tko neki drugi jači čovjek. On te udari dva puta, ti padneš, iako te nije snažno udario. Ako čekaš udarit će te još sto.

Mato: „Sa mnom su čistili kuće, bio sam im štit, vodili su me ispred sebe. Rekli su mi da ne smijem pasti, kamo li početi trčati. Trebao sam po njihovom nalogu ići na vrata, razvaliti ih nogom i zatrčati se prema njima. Uradio sam to, vezan, a oni su preko mene zavitlali bombu, bacili me iza zida i skočili po meni. Polomili su me, podigli, kad ispod mene hrpa maraka. Ispali su im novci koje su uzeli zarobljenom čovjeku. Ratni plijen i pljačka, to je ono što je njih zanimalo.“

Dario: „Mi smo svi pretežno služili JNA. Jedan njihov major stavio mi je u usta automatsku pušku i zakleo se da će me do večeri ubiti. Onda ti je jasno da nema granice. Na tenku nije bila petokraka nego četiri C.“

Jeste li mislili kako se nećete živi izvući?

Dario: „U nekoliko situacija molio sam Boga da me ubiju. Prevlada u čovjeku slabost. Dao bi sve da Mato nije bio sa mnom, da je on slobodan. Ovako smo imali mat situaciju. Posebnu torturu sam imao 3. ili 4. studenog, vodili su me natrag u Konavle, pa u Kupare. Vodili su me na prepoznavanje jer su neki ljudi tu pričali o meni svakakve bajke, da su me viđali s oružjem, da sam huškao ljude na rat. Nikad nisam vidio te ljude u životu. Sjećam se brujanja agregata i reflektora uperenog u mene. Na kapiji nekih 200-300 ljudi, u šarenim uniformama, napravili su špalir i mlatili me. Samo sam par udaraca bio svjestan jer sam pao u nesvijest. U jednom momentu sam se probudio, njihov specijalac je bio uz mene, držao me i repetirao automat prema njima. Rekao im je: ‘Svega mi, pucat ću. Zadužen sam za ovog čovjeka, moram ga vratiti u Morinj.’ Odveli su me u bivšu poštu, razaznao sam siluete ljudi koji pričaju o meni kao o kriminalcu koji je tjerao Srbe iz Župe. Jednoga sam znao iz viđenja, bio je radnik GP-a, mislim da je bio iz BiH, on je jedini rekao kako to ništa nije istina i nakon njegovog svjedočenja više me nisu dirali. Hoću ti reći, ovaj vojnik koji me obranio, odveo me uvečer u Morinj, donio mi je paštetu i par feta kruha. Nisam mogao jesti. Doveo me do barake i rekao stražaru da sam upravo platio za cijelu familiju i neka me nitko više ne dira. Pitao sam ga cigar, rekao je da ne puši, ali da će mi donijeti sutra i doći vidjeti kako sam. Nije došao sutra, ali jest prekosutra, donio mi je četiri kutije, zamolio sam ga da dvije odnese mom dundu, Andru Čupiću, koji je bio kao civil zarobljen u baraci do moje. I među njima je bilo ljudi, ali bili su rijetki.“

Mato: „U 11. mjesecu došao je neki stražar i donio cigare. Donijeli su nam i paket preko kardinala Franja Kuharića.“

Dario: „Kad je prvi put stigao Crveni križ, nisam imao iskaznicu, bio sam u samici - kontejneru. Dva puta sam bio u njemu, drugi put na svetog Nikolu, na moj rođendan. U prvom Dubrovačkom vjesniku nije me bilo na spisku, Mata je bilo. Zamislite kako je bilo mojim roditeljima i ženi. Saznali su da sam živ preko našeg dunda, koji je kum Nikici Valentiću. Valentić je došao do sestre od kardinala Kuharića koja je bila časna sestra u crnogorskoj Dobroti te nam je ona preko prijateljice čiji sin je bio stražar u Morinju poslala paket. Donio nam je pola šteke cigareta, otvarali su pakete, naravno, ali su nam dali šest kutija, a dotada smo nas 15 pušili po dva dima.“

Mato: „Među njima je vladala jedna nekultura. Bili su indoktrinirani. Doktorica se bojala ući unutra, oni su jednostavno naučeni tako.“

Dario: „To je jedan potpuno drugačiji mentalni sklop. U tim ljudima je oduvijek čučala zvijer, ne možeš ti to postati. Naš krimen je bio, prema njima, što smo se digli protiv Jugoslavije. Par godina nakon toga, odvojili su se i oni. Kad se Crna Gora odvojila, nitko njih nije tukao.“

Zvjerska ispitivanja u logoru.

Mato: „Moj se brat i danas vodi kao čovjek koji je ustao protiv ustavnog poretka SFRJ. Prijetili su nam da će nas vodit u SPUŽ, zatvor u Podgorici, na daljnje odsluženje kazne. Tarle (Zlatko Tarle, op.a) je bio KOS-ovac, kapetan više klase na Pomorskoj školi u Kotoru. Njihov stric je bio direktor Croatia banke u Zagrebu. Imao je Tarle neku sliku, nekog snajperista, čovjeka za kojeg je bio uvjeren da je Dario. Niti znam gdje je to slikano, niti je to bio on. Ispitivao me o aerodromu, o oružju, ljudima, recimo o Baldu Pušiću, Jošku Šmoku, Ivici Simoviću Crnom, koji je naš rođak. Suludo je bilo reći da ne poznam te ljude, znali bi da lažem. Pitali bi odakle ih poznaš, odgovarao sam kako ih poznam s aerodroma.“

Dario: „Mato i ja smo ispočetka bili u različitim barakama. Kad smo se našli, shvatili smo da nas je ispitivao isti čovjek, ali imamo potpuno drugačiji tretman. Rekao sam Tarletu da kaže stražarima da nas prestanu tući, da se to više ne može izdržati. Odgovorio mi je unoseći mi se u facu da će me tući kao što je hrvatska emigracija tukla njegovog brata. Kasnije sam saznao da je njegov brat, Zvonko Tarle, novinar „Borbe“, vjerojatno kao kontraobavještajna služba tražio hrvatsku emigraciju i njezina djelovanja, gore su ga razotkrili i premlatili ga.“

Susreli ste ljude koji su vas mučili ponovo na suđenju. Što su oni rekli u svoju obranu?

Dario: „Oni moraju biti svjesni kako su proglašeni krivima za ratne zločine. Moj je iskaz trajao dva sata i 40 minuta. Nisam mislio svjedočiti i zakleo sam se kako neću preko Debelog brijega, međutim pročitao sam na nekom portalu izjavu Zlatka Tarle kako se odnosio prema nama kao prema svojoj djeci. Tražio sam da mi se dopusti da sve ispričam jer su to neke moralne norme ispod kojih nitko ne bi morao ići i da im u oči kažem ono što im imam reći. Sutkinja mi je rekla da nisam u situaciji da postavljam uvjete, ali da će mi dopustiti da kažem sve što imam. Nisam imao pravo obraćati se direktno njima, ali na moj iskaz pitali su Zlatka Tarleta što ima za reći, rekao je kako nema ništa. Kad sam došao na razmjenu u Split, dočekali su me žena i Paula. Moja curica mi nije potrčala u zagrljaj, nego je pobjegla od mene. Rekao sam: ‘Gospodine Tarle, vas mogu pustiti odmah ovoga dana, možete živjeti u Podgorici, Beogradu ili Parizu, siguran sam da u Hrvatskoj nećete. Ali, kad god vidite u bilo kojem gradu, bilo kojoj ulici na svijetu, oči uplakane djevojčice, morate se sjetiti moje Paule i svih Paula nas zarobljenika. To vam je najveća kazna koju možete dobiti. S tim treba živjeti, a to nije lako. Onaj tko je jednom digao pušku na čovjeka, o tome se ne priča, bez obzira na okolnosti. Gledaš ispred sebe neprijateljsku vojsku, kako nose mrtve i ranjene, oni su napali tebe, nije ti svejedno.“

Mato: „Rekao sam im, vi ste mene ovdje doveli, na suđenje da me procijenite koliko ćete mi dati novaca. Koliko god da mi date, meni je malo. Kad već tražite pomirenje, a napadom na nas izazvali ste glad kod naših ljudi, spalili im kuće, pokušali ih pobiti, sada neka gladuju vaši, a vi obeštetite moj narod kako treba, pa neka bude to prvi korak ka pomirenju.“

Što vam je najteže iz tog vremena?

Dario: „Pitali su me mnogi što ti je najteže bilo. Postojala su, kako sam ih zvao, ‘morinjska praskozorja’. To je bilo vrijeme kad bi se oni umorili od pijančevanja, udaranja i bio si miran dva sata. Moja Paula je imala godinu dana kad sam je zadnji put vidio, 22. rujna 1991. Došao sam se doma istuširati, njoj je bio rođendan. Slika djevojčice s tortom je cijelo vrijeme bila sa mnom. Jedan dan nisam je mogao vidjeti, mučio sam se, to je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Tad sam razmišljao da se zaletim u hangar i udarim glavom. Tomo Obradović je bio ispod mojih noga, osjetio je da se nešto lomi u meni i zagrlio me. Izveli su Zlatka Bagoja vani, čovjeka s kojim sam odrastao. Njega tuku, on jeca, a ja plačem.“

Neki su ljudi ipak platili više od ostalih.

Dario: „Božo Trklja je platio najviše. Zamjerali su mu što je Srbin. Čuo sam ga kad je rekao: ‘U Dubrovnik sam došao bez gaća na guzici, tu sam se oženio i dobio djecu, Dubrovnik mi je sve dao, to je moj dom’.“

Mato: „I onda mu je kasnije poginuo sin. Sjećam se kad je Milo Šikić pao u nesvijest pa mi je govorio da mu pozdravim obitelj. Mislili smo da je gotov. Donio mu jedan stražar limun, da se malo refa.“

Dario: „Danas u Dubrovniku ima ljudi koje zovem ‘oni‘ isto kao što u Crnoj Gori ima ljudi koje nazivam ‘čovjekom’. Neki su mislili i ovdje i tamo kako rat neće završiti. Znao sam da će oni moji heroji o kojima sam pričao na početku branit Grad do zadnje kapi krvi. Ali, ‘oni’ moraju znati da bi mi ovaj Grad bili obranili i goli, bez gaća i bez majice. Naša je najveća greška što su se ‘oni’ vratili i ušaltali se čak u naš zapovjedni kadar. Danas između branitelja padaju grozne riječi, a to nekima odgovara. To što su ti ljudi dali tijekom rata, treba se im pokloniti. Razmišljam, mom pokojnom kumu Miru Buntiću Tigru, ja mogu otići na grob i upaliti svijeću, a na Daksi su ljud ležali 45 godina nepokopani. Zašto? Sve će doći na naplatu, ali ostanu rane.“

Braća Brajevići su se po izlasku iz logora vratili u Hrvatsku vojsku. Velikog srca krenuli su u obranu svog doma, nisu mogli gledati palež, pljačku i ubijanje svojih prijatelja. Ono što su doživjeli u neprijateljskom logoru, ostat će urezano u njihovim sjećanjima do kraja života. Mi ostali moramo znati, kako nikad ne bi zaboravili. Oni koji zaboravljaju, povijest im se ponavlja.

Ivana Žuvela Kalina

Objavljeno u Branitelji

Započinje dvomjesečni ciklus radionica za roditelje kojeg provode članice Feniksa, udruge za zaštitu djece, mladih i obitelji. Radionice će biti na temu „Teorija izbora“ i „JA poruka“, a osmišljene su kako bi roditelji kvalitetnije i sadržajno provodili vrijeme sa svojom djecom.

Prva radionica na rasporedu je u četvrtak, 8. veljače, u 18 sati u Znanstvenoj knjižnici (Cvijete Zuzorić 4), a pozivaju se svi zainteresirani da se priključe. Radionice će voditi Marija Hrtica i Bojana Čengija.

Primjena Teorije izbora u radu s roditeljima omogućava roditeljima da bolje upoznaju sebe te bolje razumiju svoje potrebe i potrebe svoje djece. Roditeljima se pruža mogućnost da boljim razumijevanjem sebe i drugih ojačaju vlastite kapacitete i kompetencije te da u odnosu na dob djeteta, njegovu razvojnu razinu, specifičnosti i individualnosti budu efikasniji u discipliniranju djece te im tako omoguće da odrastu u odgovorne, sretne i zadovoljne ljude.
U okviru ovog program bit će organizirane i zajedničke radionice za roditelje i djecu pod vodstvom Katarine Telesmanić. Program provode Feniks, udruga za zaštitu djece, mladih i obitelji u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama.

Objavljeno u Dubrovnik

Ministarstvo priprema i izmjene Zakona o komunalnoj naknadi, koja neće biti, kako napominje ministar graditeljstva i prostornog uređenja Predrag Štromar, porez na nekretnine, nego samo "komunalna naknada koja bi se trebala vratiti kroz bolje uvjete za kvalitetniji život u zajednici".

Ideja je, najavio je, da se iznosi komunalne naknade obračunavaju ovisno o starosti i lokaciji objekta: – Te bi izmjene zakona trebale omogućiti gradovima i općinama da u izračunu koeficijenta kao ključni kriterij uzmu godine i zonu. Oni koji žive u novijim i kvalitetnijim nekretninama ipak će plaćati više komunalne naknade od onih koji žive u starijima, recimo, starijima će koeficijent biti 0,8 ili 0,9, a novijima 1,1 posto.

Nismo još utvrdili godine starosti nekretnina za izradu koeficijenta, ali ideja je da siromašniji s lošijim nekretninama plaćaju manje, a bogatiji više. Ta pravila planiraju razraditi do ljeta.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Objavljeno u Dubrovnik
Stranica 1 od 2

Nportal

Nakladnik: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing
Sjedište društva: Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik
Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)
Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3,
dana 27. siječnja 2016. god. MBS: 090004038,
MB 01657844 OIB 84003986390

Redakcija: Nportal, Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik