nportal crop

GDJE JE NESTAO GRAD?

Srp 07, 2016

Rodiš se u Dubrovniku, u tim drevnim mirima. Poznaš svaku ulicu kao da ti je dnevni boravak. Tu sam se igrala na lastike, žmure i Neka puca. Tu sam doživjela svoje prve ljubavi. Tu smo činili predstave i linculom zatvarali ulicu kao da je koltrina u kazališnoj izvedbi. I bili smo sretni, jer nikome nije smetao ni lincun ni djeca, a na predstave su dolazili svi. I mali i veliki. I onda bi jeli paste koje smo donijeli iz doma. I danas se toga sjećamo, o tome pričamo, onako s osmijehom na usnama i suzom u oku. Danas nema ni lincuna, ni koltrina, a nema ni djece. Zar nije samim tim izostankom djece potpuno drugačiji Grad? Sjećate se punog Prijekoga, Karmena, Roka? Sjetit će se moji sugrađani i koliko nas je nekad bilo u školi Centar, po tridesetak u jednom razredu. Poslije od četvrtog, u Miše Simoni, najljepšu školsku zgradu u Dubrovniku iz koje smo umjesto da slušamo profesure gledali Lokrum. Mi, djeca Grada, osjećali smo se povlaštenima jer smo tu živjeli, disali i tu smo bili - doma. Prije nekoliko godina, zaprepastila me činjenica da kad srednjoškolci idu u Gimnaziju ili Turističku više ne govore kraj Dominikanaca, nego izgovaraju ime butika koji se nalazi pokraj. Isto tako, šokirala me anketa među istom populacijom kad oni, rođeni u Gradu, ne znaju što je ombrela ili napica. I danas ćemo razgovarati sa nekim našim sugrađanima o svemu tome, a ja pitam sebe i nas sve koji ćutimo Grad: što ćemo učiniti?

K1

Oktavia Kljajić

- Moj Grad, ne baš tako davno i život u njemu uvelike se razlikuje od današnjeg. Mislim da je imao dušu i u bilo kojem dijelu Grada osjećo si se ko doma. Svak je zno svakoga. Često pričam djeci o svom djetinjstvu i odrastanju, o tome kako smo se igrali na ulici i izmišljali igre, išli skupa u butigu.. a kad nisi imo dovoljno solada, onda bi ti u toj butizi rekli ''dobro, ti si mala Leova, ajde donijet ćeš sutra''.. Djeci je to danas nepojmljivo. Vrata od doma se nikad nisu zaključavala, nije ti ni padalo na pamet da će ti neko uću u kuću i ukrast nešto. Bilo je to jedno puno ljepše vrijeme. Ne govorim ja da je današnjoj djeci loše ni da bi oni trebali živjeti naš život, ali ne može mi niko platit điravanje po Stradunu, sjedanje na izlogu od Dubrovačke banke i čekanje da ti simpatija prođe. Preko ljeta si imo svoju postu, uvijek isto mjesto, uvijek isti ljudi. Kupali smo se na Banjama, na Strompulinu, na dijelu koji smo nazvali Tonkina ulica. Mogo si bit u moru cijeli dan ako te bila volja, nikad nismo gledali ni đe su nam stvari ni hoće li ih ko uzet. Imali smo i kafić u koji smo išli na mali sok ili na pola, svejedno. Sve nam je bilo dovoljno dobro. Bilo je to vrijeme i kad se nije patilo za robom ni ko je što obuko, dobio si jedne rebe, dvije majice i tene i dosta. Ali, bili smo sretniji nego danas. Nisi smio proć ulicom, da se nisi svima javio, pomogo nosit spenzu, jer zamisli ako ti ko reče doma materi.. Bilo je puno više poštovanja. Kakav god da je moj Grad i danas, nikad ne bi pošla iz njega, meni je on i dalje najljepši. I jedini – rekla nam je Oktavia Kljajić, prisjećajući se svog odrastanja u najljepšem Gradu na svijetu.

K2

Ana Radišić

- Prvo se pitam koliko treba bit lud čovjek da svaki put kad pasa bogen kala vidikovca i vidi Grad pusti suzu?? Onda se pitam je li to plačem od sreće ili jada. I shvatim da plačem i radi jednog i drugoga. Plačem jer nešto ljepše nikad viđela nisam, jer se sjećam šetnja s nonom po Svetome Jakovu, jer smo sjedali po izlozima, jer smo znali svaki kamen Grada i svaku priču o njemu, jer smo išli u Dominikanaca na ponoćke, jer se pasara ne bi viđela i skoro bi potonula kad bi se nas petnaest nabilo i krenulo put Lokruma, jer je svak svakoga zno (i mamu i papu), jer smo čekali na Porporeli da svane i puhne vrući vjetar i ponavljali ''Fala ti Bože''. A zašto plačem od jada? Izađem iz doma, evo me na Pilama i osjećam se ko Japanka jer me niko ne razumije! U butizi ne znaju što je saket, štikadenat, balančane, tavajuli.. mogla bi do zore nabrajat. Skočim do trafike po španjulete, a tete mi govori kako se tu ne bukiraju letovi za Španjolsku. Odustajem od kupovine ičega jer moram u Grad. Već na ulazu me dočeka čep onojenih kruzeraša i preusmjerava me na Bužu s koje sam se umjesto na Stradun skotrljala drito u svemir, đe mi Darth Wader ne da pasat pa moram okolo kroz Kinesku četvrt, tj. butige s kineskim suvenirima. Grad nam vonja na fritezu kojoj dvije godine nije promijenjeno ulje! Zvala bi nekoga poznatog da idemo na kafu, ali osim par posljednjih Mohikanaca ostali su razasuti po svijetu ili ih više nema među nama. Nadam se da ne gledaju ovo odozgor neđe jer ođe svaki smisao prestaje. Bolje da ne govorim ništa o politici i ovakvom vođenju Grada jer bi ''Rat i mir'' paro ko letak koji ubacivači ''suptilno'' guraju turistima. Zato ću taj dio preskočit. Kad idem nase doma,sve ponavljam riječi pok. padre Iva ''Ma đe ovo ima!!'' Počela sam s pitanjem ''Koliko trebaš bit lud'', a finut ću ''Pa dobro ko je više ođe lud??'' razočarana je Ana Radišić današnjim Dubrovnikom koji po njoj više nema mjeru.

K3

Maja Milošević

- U moje vrijeme Grad je imao dušu. Ovo sad kao da nije onaj isti Grad. Samo me ponekad glasanje čiopa podsjeti na Grad u kojem sam nekad živjela. Fali mi onaj moj mali i šesni Grad. Fali mi lupanje šnicela koje se moglo čut s prozora iz susjedstva. Fale mi one starije gospođe što su sjedale po klupama do Porporele i koje su mojima doma prenosile sve moje nestašluke. Fali mi hodanje bez crevaja po vrućem i glatkom Stradunu. Fali mi ono dozivanje djece oko objeda ili predvečer. Maja, dolazi domaaaa! Ajme, mama, mogu li još maloooo! Ili kad te ne mogu nać pa se cijeli grad uprti tražit te. CSI i Horatio su mila majka. Fali mi ono zajedništvo i toplina kad svak o svakome sve zna. Fali mi onaj mir i fjaka. Fali mi dubrovački govor. Boli me kad djeca ne razumiju neke općepoznate riječi koje su ušle čak i u rječnik hrvatskog jezika. Boli me kad me netko kritizira kako bih ja kao profesor hrvatskog jezika morala izbjegavat dubrovačke riječi u školi. Boli me što djeci čitanje Dunda Maroja predstavlja problem. Svega je nekako previše. Previše je turista. Previše stolova. Previše smrada od priganih patata na starom ulju. Previše je kruzera. Previše plovila ulijeće u Portoč na Lokrumu. Previše je kiča. Previše je međusobnih razlika. Previše je površnosti, neodgovornosti, lijenosti, nesposobnosti. Ovaj grad, bolje rečeno, ono što je ostala od njega, čezne za izgubljenim skladom. Sklad, umjerenost u svemu, šest, kako bi rekli naši stari, ono je što je održalo naš grad stoljećima na ovom mjestu, pod ovim nebom. Ovaj grad polako, ali sigurno gubi svoj jedinstveni i neponovljivi identitet. Po čemu je uvijek bio drugačiji. Svoj. Veliki. Jedini. Grad - sa sjetom će Maja Milošević.
Svima je kjaro da su druga vremena. I znamo da neke stvari nikad više neće biti kao prije. Možda ipak moramo naći mjeru. Za život.

Adio vam,
Ivana Žuvela Kalina

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik