nportal crop

Gdje je nestao Grad?

Srp 11, 2016

Došlo neko drugo vrijeme. Vrijeme u kojem nema onih igara koje smo poznavali. Sjećate se generalnih iz svog djetinjstva? To su bile igre koje su imale kneza i barjak i Linđa i slavno „Neka uđu“. Ali,nameće se pitanje zašto mijenjati ono što je pola stoljeća valjalo, čemu mijenjati tradiciju i običaje?

Čeljad s kojom razgovaram o Gradu pričaju o uspomenama i ljudima. Nekako im je sve i vonjalo dugačije. Sigurno je da je bilo ljepše,usporenije,ugodnije nego danas. Možemo tu razliku jednim dijelom pripisati i novim tehnologijama ili utrci za soldima. Danas se bez daljnjega drugačije živi,imamo drugačiji tempo. Međutim,neke stvari vjerujem možemo vratiti nazad. Možemo popraviti stvari na bolje, našoj djeci usaditi ljubav u ove mire i fortece. Možemo im pričati o Gradu kakvog smo nekad poznavali i u njemu bili doma. Onda kada se u svome domu nismo kao danas osjećali stranci. I ove su crtice i sjećanje o Gradu zalog našoj i njihovoj djeci. Hoćemo li dopustiti da naša djeca kažu -Jednom su postojali ljudi koji su voljeli,štovali i ćutili Grad, koji su znali svu njegovu povijest,koji su govorili dubrovački i ponosili se time. Hoće li te nove generacije nastaviti živjeti s Gradom ili će potražiti neku novu hrid?

Danas sam vidjela slike zakucanih stolova za kamen moga Roka. Tom ulicom je hodao moj nono,igrao se moj tata, moja sestra i ja. Jedi me činjenica da je danas profit važniji od kamena. Izaroka ćemo i početi današnju priču.

slika1

Srđan Gjivoje

Ja ću govorit samo o mojoj ulici Za Rokom (ili Iza Roka), jer nju najbolje znam, i to u periodu moga djetinstva neđe tamo od 1954-te pa do 1964-te. Ulica Za Rokom je za nas mulce bila - grad u Gradu. Sve je bilo blizu, ko na pjatu, i sve je ta ulica imala, ali osobito je imala - djecu. Bit Zarokaš bilo je nešto značajno, uzvišeno, uzbudljivo, imalo je svoje izuzetne draži, a isto tako i svoje obligacioni. Svi mi koji smo igrajući se proboravili naše intjero djetinstvo u ulici Iza Roka, i bez obzira na lokacijsku činjenicu da danas mnogi od nas odavno tu više ne živu, ostali smo i dalje Zarokaši ili Rokaši, i u srcu i u duši, i to ćemo bit do ultimog dana našijeh života.

Ovo je osvrt o nama djeci nekad, djeci koja su živjeli u ulici i okolo ulice Za Rokom u vrlo uskom krugu, i kojih se ja dobro sjećam po izuzetno intezivnom prijateljstvu. Svi su oni bili jedan značajni bokun moga dnevnoga doživljaja na toj ulici punoj igre i sporta.

- Ja sam s mojom obitelji Gjivoje živio na Zarokaškoj adresi, otac Vedran, mama Nataša brat Đivo i ja, na prvom podu, a na gornjem je stala moja none Marija, majka moga oca, sa njezinim drugim sinom, dundom Franom, koji se nije nikad ženio.
Dunkve da vidimo ko je sve još bio okolo nas i direktno na Zarokaškoj adresi. Ulicom od sv. Domina pa dalje desno prema crkvi sv. Roka u prizemlju vrlo kratko je živo Mario Romanović. Kasije su tu stanovale sestre Plazonić Magda, Melita i Anita. Na prvom podu te kuće stanovali su Maja i Đuro Stanić koj su bili nešto stariji od nas. Poviše njih su živjeli izvrsna glumica našega Teatra tete Luje Vetma s mužem, nepuća Ana (kasnije udata za Jakova Gačinu) i crno bijeli mačak Pipsi koji je doživio rekordno duge godine, mislim oko 20, a možda i više. U stanu do Luje Vetma stanovali su familja Kakariđi. U našoj kući u drugom stanu sa separtnim ulazom bili su Joško i Ivo Glavić. U kući do moje koja ima veliki đardin stala je Fani De Mauro. U toj istoj kući, samo u drugom stanu, stanovo je Mladen Gojan sa sestrom. Dalje u nizu kuća lijevo do našega “magazina” prema Domus Christi su još živjele puno starije od nas sestre Divizić, Konavoke, a kuća preko puta “magazina”je bila dom avokatu Mladinovu koji je 1920. odselio u Zagreb. Kasnije su u toj kući živjeli od nas puno stariji Tomislav i Trpimir Macan. U zadnjoj kući odmah do Široke preko puta mene živio je Tomo Surjan, Anđelka i dosta mlađi od nas Vojo Šindolić. Sa sporednih ulica bilo je puno djece koja su gravitirali ulici Iza Roka. Najbliži ulici su bili Tonči Miljanić, Dominko Dujmović,Igor Žuvela, Andro Jurišin, Duško Vladović, Pero Pasković, Željko Roca i Miljeno Sparavalo. Poviše fotografske butige, koja je bila na kantunu kuće preko puta crkve sv. Domina, bile su funjestre od dvije sestre Zaninović. One su svirale (pratikale) pjanaforat i činile almeno prave končerte koje smo slušali sjedeći na skalinima od Domina. Na Placeti u ulici od Domina su još živjeli Nikolaj Žličar, Ivo Mrčela, brača Knego i Janko Surjan, a u ulici do Placete živio je Miljenko Vukas.Na početku Široke koja tiće ulicu Za Rokom, u kući supro butige barbiera Vice del Olia, je živio Lući Capurso. U toj istoj kući živjela su i tri brata Mumo, Hamo i Rešo a para mi se da je iz istoga portuna izlazio i Tonči Kalčić. Na kraju ću istaknut imena one djece koja su bila sastavni dio moga zarokaškog djetinstva i ugođaja, i koji su bili direktno vezani za moju eternu igru Iza Roka, zajedno sa Zarokaške adrese i iz obližnjih sporednih ulica. Para mi se ko sad da vidim moje bliske i drage prijatelje i prijateljice Zarokaše i Zarokašice: sestre Plazonić Magda, Melita i Anita, Maja Stanić, Joško i Ivo Grbić, Fani De Mauro, Mladen Gojan, Tonči Miljanić, Dominko Dujmović, Andro Jurišin, Duško Vladović, Davor Šoša, Blago i Zdravko Milašević, Bato Mitić, Branko Kerbić, Makica Weinberger, Pero Pasković, Željko Roca, Miljenko Sparavalo, Tomo Surjan, Anđelka, Kemo Šarkić, Matko Sršen, Janko Surjan, Blaženko i Braco Knego, Nikolaj Žličar, Ivica Wolitz, Ivo Mrčela, Pero Čupić, Miljenko Vukas, Vlaho Bruer, Agoš Kurbelašvili, Dado Ive, Mario Bičić, Matko Vierda, Šefket Đurbuzović, Miro Mučić..........(jesam li koga zaboravio)?

U želji da s nama mulcima zamješaju (zarokaški izraz za – zaigrat fuzbal) na kratko su se još pojavljivali u mojoj ulici stariji Zarokaši Ivica Sršen, Vlaho Moretti – Gas, Vlaho Miletić – Vlahuša (ili Vlakuća), Pipo Čućević i Luko Dalmatin.

Od generacije djece i mladića koji su gravitirali ulici Iza Roka, ali koji se nisu mogli igrat sa nom jer su bili ili puno mlađi ili puno stariji od mene, sjećam se kako bi pasavali ispred sv. Domina sa Svete Marije i kroz Široku bi hodili svojim putem. Od starijih se sjećam Mira Daničića, Ivice Čućevića, Pera Uljarevića (koji je krasno kanto), Neđa Vidoša (što je sviro trubu u orkestru). U mojoj ulici pojavljivali bi se još i Maro Barišić (sa Svete Marije), gopar Frano Krasovac sa djecom, meštar Gabi Perce (brat od Renca Perce)...i jedan mršavi i visoki štrambo duge valovite kose i x nogama (nikad mu nisam zno ime), i još neki kojima se na žalost više ne mogu sjetit imena. Od mlađih Zarokaša rado se sjećam maloga Đurice Čaglja, male Ivane Žuvela, a sa Placete je još tuda prolazila i mala Marica Šapro. Bio je upečatljiv i mali Nikša Hrdalo koji je isto tuda prolazio, a bilo mi je intersantno gledat njegove promjene u pubertetu. Bio je izraziti debeljko ko dijete i onda se u pubertetu toliko naglo i jako produljio da je bio došo visoki i elegantni mladičić!! No, kasnije je tu eleganciju izgubio.....:-)!!
Evo vam, što je bila Ulica ZA ROKOM odnosno ZA ROKOM - NEKAD!!!! Imađinajte se sad kolike i kakve su igre ođe padale! Od jutra do mraka! Bilo je zaista živopisno viđet, slušat, intrat i naviknut se na toliko djece i toliko tega na tako malom prostoru. I bit stalno u igri!!! Kad prolegate ovolika imena i usporedite to sa što je i kako je Iza Roka danas, deboto nećete povjerovat svojim očima!!!
Bila je to velika privilegija i festa živjeti i rasti u ono doba kao Zarokaš-Rokaš! priča nam Dubrovčanin sa dugogodišnjom adresom u Americi,poznat i kao dio slavnog dua Srđan i Buco,Srđan Gjivoje.

marko majkovica

Marko Majkovica kao dijete

Đe je nestao Grad…. Češto se u zadnje doba priupitam i sam… njesam dijete Grada nego Kuneja i Batale, ma vazda je Stradun za sve nas bijo inspiracija i mjesto đe smo dohodili svaku večer… u moje doba imo je neki svoj kodeks… njesi mogo viđet nikoga od mlađijeh po Stradunu da mu je u ruci španjulet… pušilo se ispred Kneževa dvora… Ne daj bože da si sa curom prošo zagrljen, pa da te ko vidi…za zagrljaje je bila Porporela.Na svakom drugom izlogu bi se okupljali mladi muzičari i čula bi se prava dalmatinska pjesma, iskrena, a capella,onako iz duše…
Godinama sam bio član, a poslije i vođa orkestra mladih Male braće… toliko entuzijazma, borbe za prestiž spram Vikijevim Dominikancima… po godinu dana pripreme za kolendavanje sa feralima, uz brdo instrumenata,onako za piće, priklu, pantaruo bakalara. Mi u Dominikanaca kolenda prije ponoćke, oni u nas iza svečane mise i obreda. Nažalost jako mlad sam pošao u svijet, onako privatno trbuhom za kruhom i kad sam se vratio, nestalo je toga moga Grada, tijeh lijepijeh mladenačkih vremena… nema više ni karića, ni onijeh našijeh garbitaća… nema više one naše stare Cele sa predivnim kolačima… nema Ljepotice na Širokoj sa vrhunskim sladoledom, a sve za male solde. Interesantno, nema više ni freškoga zraka po gradu, rijetko pođem i sve me guši: i arija i jezici i brda stolova, suncobrana i loše hrane, sad pušu neki drugi vjetrovi i sve je manje i judi i jezika i duše u tom mom Gradu… šteta… ispričao nam je svoj doživljaj današnjega Grada gospar Marko Majkovica, osnivač i vokal Dubrovačkih kavaljera i glazbeni producent.

slika3

Franka Kohn

Mnogo toga bi mogla reć o Gradu, kakav je bio, a kakav je sad, ali bi ponovila ono što svaki stanovnik ove tisućljetne ljepote misli, što mu smeta, te bi nostalgija mojim odlaskom iz njega bila još veća. Rođena na Stradunu vihor života me vodio u ostale dijelove Dubrovnika, ali trčanja po Karmenu i uživanja u svakom kamenu nikada ne mogu zaboraviti, pune pjace, punog kina, ljubavi koje su se stvarale, điravajući punim zimskim Stradunom... Ja se najbolje izražavam stihovima pa bi malo s njima unijela moju sliku ( a vjerujem i većine puka Grada) Život me ratnih godina vratio u mire moga Grada, ali me nažalost sada i tjera iz njega. Ali ja sam (za vijeke vjekova) kao i moja djeca dio svakog skalina, svake ulice i svakog spomenika...završila je ovu našu priču pjesnikinja i knjizevnica Franka Kohn. Franka je našim čitateljima regalala i ovu pjesmu koju je napisala svom voljenom Dubrovniku.

MILI GRADE, PONOSITI

Peskarijom tihi vjetar
ribarima barke njiše,
dok zelenci tuku ure,
otkucava jedna više.
Vonja ona prava kava,
pospane gospare nudi,
ULICAMA MOGA GRADA,
još se jedno jutro budi.

Sinjorine i gospođe
od fontane cilju idu,
neke placu pohoditi,
neke samo, da hi vidu.
Isprid Cele ista lica,
na Orlandu golubica,
zastava od Libertasa,
vječna slika jednog časa.

Neka, mlada, naša čeljad,
Svetog Vlaha mimoiđe,
Katedralu zaobiđe,
na Poljanu idu sjesti,
čakulat il' zavesti,
preplašili jato tica,
kavu piju gdje je „ŠPICA“.
U đir idu tri gospara
pa se čudom načudiše
što u „Listu“ svašta piše,
osmrtice pogledaju,
nema onog'
što ga znaju,
svi će doći svome kraju
pa zprijete rukom,
što je pjesmu TRUBADURA,
prekinuo netko bukom.

A tek nešto iza devet
na kariću nose krevet,
butige su otvorene,
žure neke čudne žene
lavandom zanesene
pa na zidić ispod mira
napuniše suvenira,
pune ruka tko zna kojih,
nešto tuđih,
nešto svojih.
Tisuće je sada ljudi,
čak i ulicom od Puča,
tišina se razlomila,
atmosfera ljuta, vruća
pa se netko jako buni
što se Stradun tako puni,
što ne osjeti se razlika
od stotine jezika.

Povijest stare Republike
zamijenile druge klike,
u Vijećnici sjede duge,
Držić zaplače od tuge.

Ali ipak...
Veselim se điru mom,
"Adio", što ću reći,
kotonjatu napraviti,
dio tog života biti,
u Kafani popit' kavu,
zapjevati onu pravu:
„ULICAMA MOGA GRADA,
MARIJANU SLUŠAM SADA“,
a za Festu svetog Vlaha
otvoriti puku vrata,
potisnuti slike rata,
glumce primit' za igara.
Pa unutar naših mira
lijerica nek' linđo svira,
a povijest se neće skriti,
što si bio...
to ćeš biti,
SIMBOL MIRA I SLOBODE,
bez obzira što te vode,
neki novi ljudi, puti,
u kulturi i u slavi,
povijesti su tvoji skuti!

Mili Grade, ponositi,
i sada te mnogi voli,
onaj tko te jednom vidi,
zapamti te i zavoli,
ali tko te mržnjom blati,
neka ide svome rodu,
korijene na svojoj zemlji,
neka truje gdje se vrati,
jer pobrka dobro-zlo,
a Dubrovnika grada tlo
SVOJE JE I...
HRVATSKO!

Ivana Žuvela Kalina

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik