nportal crop

GDJE JE NESTAO GRAD?

Srp 21, 2016

Nastavljamo priču o Gradu. Onu koju pamte generacije koje su odrastale u nekom drugačijem okruženju. U Gradu u kojem smo điravali Stradunom, jeli sladoled na Širokoj, igrali se kao djeca po ulicama u kojima je mirisala freško oprana roba koja se sušila po tiramolama. Tada je Grad živio. Nije bio samo lijepa slika sa kartoline. Za sve si, što si trebao obaviti, morao u staru gradsku jezgru. Danas, svi znamo, više nije tako. Malo je duša ostalo unutar zidina, a jedan grad, to svi znamo, čine ljudi.
Svoj doživljaj voljenoga Grada opisala nam je Nikica Anić:

Anić

 

- U rano jutro kad otvorim balkonska vrata je najljepši. Neka tišina u kojoj počiva dok Zidine poprimaju neke ružičasto plave tonove i bude meni osjećaj sreće, jer sam baš tu rođena. Grad je vječan, a mi prohodimo ostavljajući trag i udahnjujući mu život na neke nove načine. I pogled mi se spusti na Banje, spjađu mog djetinjstva koja je tada bila naša i protezala se skoro do Mulića (kako svi zovemo stari muo od hotela Excelssior). Tada je to bila naša spjađa, gdje si mogao ostavitit šugaman gdje god hoćeš, gdje nije bilo dijela na koji nismo smjeli leći, gdje smo se skupljali mi djeca tražili školjkice koje je more donijelo, zakopavali šugamane jedni drugima kad bismo pošli u more, a poslije ih uz smijeh tražili. More je bilo NAŠE, kao i Banje. Danas to nije tako. Gosti smo na svojem dijelu obale, i stišćemo se na onom komadiću koji su nam ostavili. I kao što Dubovnik ''traži svoju hrid'', tako i mi tražimo svoju spjađu.
- Pa krenem u mislima do Grada na Stradun koji je u to doba moje rane mladosti bio srce Grada, mjesto gdje smo se okupljali i điravali tražeći onaj pogled, one oči na izlogu koje smo željeli ugledati. I gori i doli po sto puta, uglancavali smo ga da onako blista, ne ostavljajući smeće za sobom, niti duše niti boca niti kartušine fast- fooda. Pojeo bi se eventualno sendvič od pršuta u neka doba kad bi se ogladnjelo. Bilo je tada ljeti turista, ali sjećam se nekako mirisa vonjica i uređenih strankinja i stranaca koji nisu polugoli trčali Gradom. Bilo je nekako gosparski! Vremena se mijenjaju, to je istina, ali neka mjesta zaslužuju ipak malo više mara i pažnje, malo više respekta. Jer ako postanemo isti kao drugi, po čemu ćemo biti svoji?!!
- Šarene gomile se slijevaju u Grad, gužvaju se ulicama sa svojim selfi štapovima da uhvate momenat, sebe u Gradu u kojem će se zadržati koji sat ili najviše koji dan i otploviti dalje u žurbi da vide još nešto, upoznaju još nešto. Kvantiteta nadređena kvaliteti. A svaki kamen Grada priča, svaki skalin pamti uspinjanja i spuštnja iz prošlosti Grada, i sve to kao da ostane nedorečeno. Dubrovnik – Grad s mjerom i po mjeri kao da nam šapuće da smo u potrošačkom stilu života, divljenju nekim novim kratkotrajnim vrijednostima, odavno prešli tu zadanu nam mjeru.

kike

Kike Aganović

- Moj pokojni tata je dijete ovoga Grada. Kad sam bila mala voljela sam slušat njegove priče o odrastanju u Gradu. Bio je veliki pozitivac, uvijek veseo i nasmijan. Nas tri sestre smo se rodile i živjele u Karmenu. Tada, u vrijeme mog djetinjstva u svakoj je ulici bilo najmanje desetak djece i uvijek si se imao s kim igrati. Sad, kad prođem ulicama uhvati me tuga. Ni jedna funjestra otvorena, niđe tiramole, a kamoli robe koja se suši. Tako je tužno, tako jadno. Kad idete prema Katedrali, možete viđet kako svaka ulica ima svoj restoran, a ni glasa dječjoj igri. I prije smo mi živjeli od turista, ali je uz njih živio i sam Grad. Sjećam se kako smo mi, djeca, činili priredbe po ulicama, kako su nas i ti stranci dolazili gledat, a mi smo uživali u svemu tome jer smo se osjećali važni, kaže nam naša sugrađanka Kike Aganović.

Hiko

Kikin pok.otac Hikmo, kojeg smo svi znali i s radošću ga se sjećamo

 

Pjević

Fani Pjević

 

- Nesretna sam jer sam svjesna što propušta današnja mladež. Pokušavala sam svoju kćer Ivanu uputit u te neke zaboravljene priče, u te ljepote koje smo mi imali. Bili smo u manjini i ostala sam neshvaćena. Djeca su danas zakinuta za divna iskustva. Recimo, za điravanje i zauzimanje izloga. Nedostaju mi i oni bivši turisti, a ne ovo danas što nam dolazi u Grad, čast izuzecima. Gledam te silne kineske suvenire i pitam se zašto nema više autohtonih proizvoda. I danas činim i arancine i bruštulane mjendule, nekako se ne dam.. Zelena placa nam nestaje što je jako loše. Nema za mene ništa ljepše nego poć ujutro na kafu na poljanu i viđet našu čeljad, doduše, nema ih više vele..

- Zašto nema Kneza na Igrama koji će glumcima prepustit Grad? Možda su te stvari nekome nebitne, ali mene uzrujavaju, jer je to sve nečija sila koja se u Dubrovniku sprovodi godinama. Nemamo više ni divnu predstavu u mojim Pilama, ''Tužnu Jelu''. Jasno mi je da živimo od turizma, ali je upitno kakav je to turizam? Mišljenja sam da treba raditi na kvaliteti turista, a ne na kvantiteti. O vođenju ovoga grada nema se što govorit, svi živimo pod čizmom lokalnih šerifa. O koncesijama koje su dodijelili za trpeze sve znamo..

- Možda ću biti neshvaćena, ali tek zimi mogu osjetit ovu ljepotu. Tek tada imam osjećaj da mi je neko vratio Grad.

Ove tri lijepe Dubrovkinje opisale su nam njihov osjećaj življenja u današnjem Dubrovniku. I sve one kažu jednu stvar koja se stalno provlači, a to je nedostatak mjere. Možemo li Dubrovniku vratiti mjeru, po svim aspektima?

Adio vam do idućega puta,

Ivana Žuvela Kalina

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik