nportal

GDJE JE NESTAO GRAD?

Kol 09, 2016
Kažu naši sugrađani, Grad nikad ovakav nije bio. Poput cirkuskog šatora, jednog velikog vašara, jedna večer u Gradu neodoljivo podsjeća na Krležino ''Kraljevo'', dramu smještenu u kolovošku noć, prepunu glasova, buke, svjetla, zvuka, prodavača, krčmara, cirkusanata, svirača, Kineza, Talijana... Pravi nositelji radnje su mrtvi, a jedino je vašar živ. 
Čak ni naše crkve više nisu nedotaknute. Po njihovim zidovima se urinira i ulazi polugol, na njihovim okolnim zidićima osvanule su boce s alkoholom, na stoljetna vrata malih crkvica naslonili se novi stolovi. Svega je previše. Previše plastike, previše bačenih vreća od smeća, previše nepoštovanja prema svemu onome što smo naslijedili od naših starih. Prije se znalo što se smije, što se ne smije, znalo se kad i kako. Bilo je mjere koje više nema. Što možemo učiniti, a da nismo samo ''dežurna njorgetala'' i da našem Dubrovniku vratimo onaj stari, prepoznatljiv sjaj? Mi smo odgovorni za ovo stanje, direktno ili indirektno i pitam sebe i vas - hoćemo li ovakav Grad ostaviti svojoj djeci?
I ovaj put, naši sugrađani govore o Gradu, onome što ih žulja, o uspomenama, o onome kakav misle da bi Dubrovnik trebao biti.
miho
 
Miho Kulušić
 
-Đe je nest'o Grad?!? Nesto je čim se počeo preimenovat u Stari grad i pisat malim slovom. Grad je još uvijek tu, prkosi moru, vjetru, Suncu i kiši. Čeljad je partila iz Grada. Preselili se i sad žive na nekim drugim mjestima prisjećajući se kako je nekad bilo kad su živili u Gradu. Nostalgija nas sve hvata..
Žao mi je da mladi više ne điravaju po Stradunu. Mi bi svakog dana kad bi finila škola pošli điravat. Svak bi imo svoj izlog. Znalo se đe je 'ko. Sjedalo bi se uz izloge, na izloge, na bursu ako je bilo hladno, i pričali, zafrkavali se, pjevali, svirali gitaru.... Družili smo se tako dok ne bi morali poć doma. Jer sutra bi bio novi školski dan.
Igrali smo žmure, na hitanja, frnja, vozili bicikle po cijelom Gradu što je danas nezamislivo , osim zimi kada je hladno i ne baš ugodno za vozit. Sjećam se, trgovci bi u butizi za vrijeme dnevne pauze stavili metlu poprijeko na vratima i pošli doma na objed. I nitko ne bi ulazio a kamoli štogod ukrao. To je danas nezamislivo.
Ne možeš proć alavija ulicom, zabijaju se stranci u tebe putem dok normalno hodaš, moraš čekat u redu da možeš proć vrata od Pila... Pune ulice stolova, reklama, oglasnih stalaka kojima se pregradi više od polovice ulice. Ako su stala dva stranca za pročitat što piše – ne možeš proći. A što su od našega Orlanda učinili! To me boli. Još do malo pa ga neće ni biti...
Sve je ovo jako frustrirajuće za nas koji još živimo u Gradu, i ljeti i zimi!
Dijete sam Grada, tu živim od rođenja i ne namjeravam se preseliti i živjeti van Gradskih mira. I dalje ću se probijati kroz stolove i strance, jer ovo je moj Grad. Ako nema ljudi, Grad gubi dušu i više ne postoji, rekao nam je svoje viđenje današnjega života u Gradu Miho Kulušić.
 
sonja
 
 Sonja Majer
 
- Moj Grad više nije isti. Boli me to jer onoga Grada kojeg obožavam, koji je oduvijek poznat u svijetu po kulturi, tradiciji, običajima - više nema. Spominjem se điravanja po Stradunu, onda kad si sve što si trebo obavljo u Gradu. Danas sam u mom gradu višak, ne mogu tamo od prevelike gužve, nemam đe parkirat auto, ako i nađem parking moram ga platit po zlato. Ipak pođem u grad, volim prošetat po njemu pa i po ure pa poć doma. Na Stradunu nema naše čeljadi, nema više nikoga na izlozima, nemaš više kome reć adio. Ni ne vonja više isto.. zvukovi nisu isti.. svega je puno, svega je previše. Nestali su i dubrovački gospari... Nono mi se tu rodio, u zidinama, tu sam se igrala po ulicama, išla na kupanje. Danas djece i nema vele, ono što ima, nemaju se đe igrat. Plakala sam kad sam viđela  zakucane stolove Izaroka, smeće na skalinima od Domina. Uzrujava me to sve jer je to moje, tu sam rođena, to je grad mojih roditelja i moje djece. Uvijek je Dubrovnik bio turistički grad, ali nije bilo ovoliko - svega. Čemu ovoliko kruzera, pa nekad su turisti ostajali po sedam, 15 dana, danas noć do dvije. Odlaze u Crnu Goru ili neđe drugo. Kome to odgovara? Masovni turizam je donio svašta sa sobom, masu ljudi koje više ne možeš kontrolirati, koji goli ulaze u crkve, ne poštuju Grad, koji je spomenik! Jesmo li to zaboravili? Kad se sjetim i toga da danas gotovo niko ne govori dubrovački, da moram prevodit ono što pričam, snervam se. Malo nas je ostalo koji zbilja volimo ovaj Grad, koje boli duša zbog ovoga što nam se grad na ovakav način uništava, ali mislim da moramo dići glas i zaustavit ovu bestijalnu devastaciju. Jasno mi je da ljudi ovdje žive od turizma, ali ima li kraja? Moraju li u gradu biti plastična vrata, funjestre, mora li se Grad pretvorit u neki veliki restoran? Što je sa ljudima koji su tamo ostali, pa oni ne mogu uć alavija u svoje kuće od naslonjenih kutija, suncobrana, smeća? Je li ikoga briga? Pa nismo mi građani drugoga reda!!! 
Željela bi mojoj djeci prenijeti ovu ljubav koju ja osjećam, želim da poštuju ovaj kamen, da govore dubrovački, da osjete ovaj ponos koji nosim u sebi prema ovom mjestu na kojem sam rođena, dodala je svoj osvrt i Sonja Majer.
 
majer
 
 Đani Bulić
 
- Dakle, pričat ću van više zgoda iz mojijeh sjećanja o Gradu... O Stradunu, o zelenoj placi, đe mi je nono ko fol prodavo patate i o slavnijem Jezuitama đe sam se igro i prvi puta čuo za Ljetne igre.
Ođeka treba naglasit da sam u Gradu stanovo do svoje treće godine u ulici Kneza Hrvaša, na broju 4 odmah iza Gospine crkve pa uzaskaline. Na dnu te ulice dundo Radović je prodavo vino... e kad se prođe naprijed ima jedan volat, nasred njega su bila vrata moje nonuške koju smo nas troje braće i sva ostala unučad obožavali, jerbo je bila dobrija od anđela, i mojoj mami nije bilo jasno kako smo je ama baš u svemu slušali.. đeca su taka.... Onda smo emigrirali u ''Kongo'' ispo groblja pa posje u legendarne Šipčine, tamo smo krenuli  u skulu, 1.C Osnovne skule Nikice Franić. Nas trojica jedva smo čekali neđelju kad ćemo poj u none i nona na odmor da prenoćimo. Moja none, Ane, koju smo mi unučad od dragosti zvali Nonuška, bila je prava iskrena vjernica sa vrlo širokim umom, voljeli smo je jerbo je nama đeci znala pripovođet takovijeh priča da bismo je netremice slušali. Za zasluti odmor u none trebalo je ispunit 2 uvjeta:
 
1. Da smo dobri i pošlušni, da se umijemo pristojno ponašati,
2. obavezno s nonom na nedjeljnu misu u crkvu od Jezuita.
 
I tako sam ja jednom zgodom na sred mise zaspo ko sretan!! Moja gospđo Ane unuk vam je apeno zaspo.....Aaaa Bože mooj kako cu sad sa njim doma!!! Tu se po pričanju none našao jedan svećenik i ponio me doma u naručju. I dok su koračali mene je probudilo šuštanje onog sitnog šljunčanog pijeska ispod njegovijeh crevaja.... kad sam sebe ugledo u naručju popa, ajmeeee paralo mise kako da sam umro. Dok smo hodili doma, ondašnje ''nadzorne kamere'' su iskobečile svoje oči ne kontajući što se samnom događa, pa su sve vikale ''Ane moja, ma jeli to Đanilo opet neđe po''....''nije, nije zaspo mi je crkvi''....''Aaaee ma bilo mu zanimljivo, jel da padre?“,pitala je nonina susjeda, bila je učiteljica i none mi je kazala kako se zove Dragica Gracić i kako je moram u svemu slušat isto ko i nju (kako ne,moš mislit što sam je slušo).
 Jednom zgodom, za otvaranja Ljetnijeh igara smo dosli s tatom u none, tom zgodom none na je dala u zadatak da naucimo pripovjedit pricu „''Postolar i vrag'', ko točno pripovjedi moze gledat prestavu s nonine funjestre jerbo se davala baš na Jezuitama , u taj momenat u none su banuli Siniša i Tonči Tkalec... Tete Ane možemo li i mi malo pogledati, dok nas pape ne zazove, s tarace se začuo nonov glas aaaa neka meni moje đece, Siniša mali sviraš li mi tamburicu?...jesan jesan dundo Jozo..
Jednom prilikom pape nas  je poveo gledat matineju u kino Sloboda, davo se Mickey Mouse. Posje kina se islo na''lažni'' dječji sladoled  (kornet + šlag). Mi smo znali da to bome nije pravi sladoled, ali važno je da je slatko. Slastičarna je bila u ulici Od puča odmah na kraju ulice viza vi tadašnjeg „''Foto Dubrovnika'' od babe Jozefine.Kad smo popapali sladoled krenuli smo preko Straduna kući, ususret nama dolazio je papin prijatelj dundo Frano...eee , kenova đe si pumpjeru....e ti kaco nijesi pumpjer, pape mu je reko...“Kaco“,bila je gajnc nova riječ za brata i mene, ostadosmo zblenuta pogleda ko 2 talentirana milicajca.Pape i dundo Frano su sve nesto smijuci se pripovjedali i odmjeravali puste turiste. ''Karleto moj'' , ''reci Frančesko'', ''a da im je bacit jedan novčanik pa ih navuć ...s početka Pila pa nase sve do Gospe.'' ''Vajalo bi Frano moj vajalo''. Tu noć papa nam je ispripovjedo priču o novčaniku i pandivjerni....nakon čega je slijedila zapovjed ''pišat pa leć'' ujutro je skula.
Tako je to bilo onda.. kad je u Gradu svak svakoga zno i kad se poštovalo i ljude i Grad. Kako je sad-bolje da vam ne govorim - na svoj duhovit način ispričao nam je Đani Bulić, nekoliko svojih sjećanja o Gradu, kojeg više nema.

Adio vam do idućega puta!
Ivana Žuvela Kalina
 
 

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik