nportal

GDJE JE NESTAO GRAD?

Ruj 12, 2016


Bablje ljeto, smiruje se Dubrovnik, rijeke turista postaju manje. Bestijalnost naših ugostitelja se izgleda ne smanjuje nikada. Pisali smo o stolovima oko škole Centar, stolovima na vratima crkve sv. Roka. Još nismo dobili odgovor konzervatorskog odjela o zakucanim stolovima pred domom Domus Christi, za reklamne panoe ukucane u stare kamene kuće i mire tvrdi isti odjel, kriv je Grad, a oni koji ga vode šute. Bojala se gospođa Beretić za budućnost Grada pa je dan prije svoje smrti rekla kako je Dubrovnik u životnoj opasnosti... Pitali smo još jednom naše sugrađane: Gdje je nestao Grad?

bošković

Robert Bošković

- Živim u Zagrebu zbog posla, jer sam završio Akademiju i u Gradu posla za mene nije bilo. Kada me novinari žele potpisati da sam Zagrepčanin, uvijek kažem da sam Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom. Dijete sam iz Grada, rođen par metara od one kocke na Stradunu, za koju malo ljudi zna, koja označava sredinu ulice. Danas živim na Jarunu, mirnom kvartu, ali tamo su stanovi na kojima morate imati duplo staklo da vas ne ometa tramvaj, gdje imate balkone metar za metar... Ja sam odrastao u potpuno drugačijem okruženju. Rodio sam se u Božidarevićevoj ulici, pokraj Mara i Deše Šehović, Mie Milovčić, Hrvoja i Tvrtka Hercega, obitelji Martinović i Masle, Iva Dražinića... Nama je Grad bio dnevni boravak. Probudio bih se, izašo vanka, ljeti na kupanje na Porporelu, navečer se presvuci pa opet vanka.Bio sam i dijete Dubrovačkih ljetnih igara, pratio sam te prove, išao na predstave. Cijela ta glumačka svita je odsjedala kod mene doma, na neki način je to sve i odredilo moj put prema kazalištu, glumi i režiji. Kao čovjek s odmakom danas najviše vidim promjene. Ove godine je najveća promjena koju sam doživio i već se 15 dana mučim da ne odem iz Dubrovnika. Tako se osjećam prvi, a nadam se i zadnji put u životu. Ne osjećam se više lijepo. Ona slika smeća Izaroka na crkvi Domino... Pa mislim, ako ljudima crkva nije sveta, što jest?! Ugostitelji bacaju ulje u kanalizaciju, zakucavaju stolove u naš kamen. Mislim da se ništa neće promijeniti i ljudi imaju isto takav osjećaj, dok se nešto silno ne dogodi, dok stvari ne eksplodiraju. Svega je previše i sve se povećava. Nemam ništa protiv kruzera u predsezoni i podsezoni, mislim da moramo naći neku mjeru. Jer se događa to da ne samo da bogati gosti ne žele ići na Stradun -ja ne želim ići na Stradun! Nisam od onih koji misle kako ništa ne valja: ne valja Grad, ne valjaju ljudi, ne valja politika - nije istina, neke stvari se mijenjaju na bolje, recimo Ljetne igre se muče, ali se rade dobre stvari i tako. Ali osnova svega je da smo izvanka lijepa jabuka, a iznutra trunemo.

- Nekad mi je trebalo 15 minuta da prošetam po Stradunu jer sam se svakome javljao, a danas ima tih ljudi, ali ni u snu kao prije. Ne čuje se više ono ''đe si'' ili ''kenova''. Možda sam najmanje kompetentan da o tome govorim jer ipak zbog kazališta i televizije moram govorit književni hrvatski, ali danas u Dubrovniku ili čuješ iskrivljeni dubrovački ili ga ne čuješ nikako. Nema djece, nema igrališta, Gradac služi za parking. Ima tu i one ''došli divlji pa išćerali pitome'' jer mi smo nekad koji smo živjeli u Gradu to doživljavali kao privilegiju. Bio je sklad, sklad koji smo zadnji put imali u ratu i svi bili kao jedan. Iza toga se taj sklad počeo gubiti. Nikome ne možeš zamjeriti što je netko prodao svoj stan u Gradu i za te novce kupio stan u Župi,Lapadu ili Mokošici i još mu ostalo novaca za život. To je isto stvar današnjeg komoda, načina života i egzistencije. Meni je drago što je danas Dubrovčanima omogućeno da pod jefitinijim cijenama idu na Lokrum, u kazalište i tako to, ali bi volio da toga ima još i više. U gradu život nije lak - s jedne strane dere ti se pijani Australac pred vratima do pet ujutro, ne možeš spavat, a s druge strane, ovo je turistički grad, on je platio nemali iznos da dođe u Dubrovnik. Sve je u gradu skuplje, spenza je skuplja, dostava, parking. Onda odjednom, u desetom mjesecu, okrenem Du tv i ugledam prazan Stradun u devet uvečer. Edi Jertec, Srđana i ekipa se još uvijek bore i pokušavaju održati grad živim. I sam još uvijek kad dođem idem učinit đir po Stradunu. Nema više ni dubrovačkih gospara, oni su danas izumrla vrsta. Dubrovnik je izgubio svoj duh, a mene to boli. Moja kolegica Nataša Janjić me pitala kad je bila tu na izložbi, što se ovo dogodilo, kako sve ovako smrdi na ulje iz friteze? Stvar je u Dubrovčanima, svi bi htjeli zaraditi preko noći, ali je pitanje želimo li biti ekskluzivni ili želimo biti grad za masovni turizam.
Mislim da ljudi u Gradu idu linijom manjeg otpora. Meni osobno nedostaje najviše onaj energetski mir, onaj spokoj, ono nešto dobro poznato što smo nekad imali, a danas toga više nema, rekao nam je Robert Bošković o Gradu kojeg više nema.

Renata Darer

Renata Darrer

- Dakle ni sama ne znam odakle bi počela - budući sam svjedok svakodnevnog vandalizma, rugla i bezobrazluka koji se događa u ovom našem lijepom Gradu. Pa se tako svakodnevno iznova pitam, imaju li ovi ''naši'' gradski oci imalo sluha za ovaj povijesni prelijepi Grad i ono malo šačice ljudi koji još uvijek prkosno i srčano dižu glas za dobrobit i očuvanje istoga te njegove kulturne baštine za neke nove nam naraštaje. Sedamdeset sedmo sam godište te pri tom ne mislim da sam stara, ali se s nostalgijom prisjećam Grada u doba moje mladosti. Dubrovnik je vazda i uvijek bio Grad pun furešta koji su s poštovanjem i divljenjem uživali u njemu te mu se uvijek iznova vraćali. I onda kao i sada bilo je restorana i žive muzike svuđe po Gradu. I onda je mladost điravala i uživala zabavljajući se po obližnjim dubrovačkim kafićima. Plesalo se, pjevalo i vagiđalo, ali sve je nekako bilo drugačije. Kao prvo bilo je puno više naše čeljadi. Grad je bio čist, a dubrovački ugostitelji su imali mjeru i granicu u svemu. Poštivala se tradicija i čuvala i cijenila starina. Ljudi koji su vodili Grad imali su puno više sluha za isti kao i za ljude koji u njemu žive. Danas je nažalost sve iskomercijalizirano i bitni su samo soldi. Svi mi znamo da svaka generacija i svako doba nosi nešto svoje i drugačije, ali ovo danas ne sliči više na ništa. Grad je pun smeća u svako doba dana, koliko god da se čisti i sređiva. Nesnosni smrad hrane i ustajalog ulja širi se iz svake ulice prema Stradunu. Ulice su zatrpane stolovima i stočićima tako da nemaš kuda alavija ni proći. Nekad su te iste ulice odzvanjale dječjim smijehom i veselom dječjom igrom. Užasne gužve furešta s cruisera, koji se i sami jedva probijaju kroz gomilu pokušavajući pratiti svoje vodiče, a da pri tom alavija ni ne vide a kamoli čuju ono povijesno o čemu im se priča. Na svakom kantunu suvenirnice i mjenjačnice prepune kineskih imitacija svega i svačega. Čast izuzecima koji se još žilavo drže pa imaju butigu unikatnih dubrovačkih suvenira, pića i gulozeca - može ih se na prst jedne ruke nabrojati. Placu neću ni spominjati , tamo je tek pravi mali kičeraj - ni P od place svega dva, tri banka s domaćim voćem i povrćem iz okolnih sela, sve ostalo su štandovi naravno puni šarenih imitacija svega i svačega. Sve se pretvorilo u globalno trčanje za soldima. Priča se o nekom tobože elitnom turizmu, od kojeg smo jako, jako daleko pa se naš gradonačelnik vadi pričama da smo jeftina destinacija te je to uzrok ovolikih gužva i navala ljudi u sam Grad. Kad pišem Grad pri tom mislim na onu povijesnu jezgru unutar zidina, jer novopečeni građani i stanovnici - Dubrovčani i Dubrovčanke -kako sebe nazivaju (a ne kako toka Dubrovkinje) u današnje doba pod Grad misle na cijeli Dubrovnik, a staru gradsku jezgru prekrstili su u naziv Stari grad. Moja generacija, a pogotovo starija zna o čemu pričam, ali nažalost ove mlađe generacije baš i ne. Osim što se domaćoj čeljadi poručuje preko radija da ne izlaze ako baš ne moraju jer, bome, ima nekoliko cruisera i puno furešta koji su prešniji od bilo čega, spominju se nakakve kamere s brojačima i posebne dozvole pa bi nam uskoro mogao i ulaz u Grad biti ograničen u ovim ljetnim mjesecima. Propito se pitam đe ovo sve vodi i kome je ovo u interesu, jer građanima grada i pravim Dubrovčanima sigurno nije. U Dubrovniku je sve povijest i tradicija pa bi nam moralno načelo trebalo biti da poštujemo, čuvamo i cijenimo to što smo dobili u nasljeđe. Te se prema Gradu odnosimo s poštovanjem i divljenjem kakav ovaj Grad i zaslužuje. Jako volim svoj Grad i teško mi pada kad vidim sve ovo što se od njega radi, rekla nam je Renata Darrer, sa tugom sjećajući se nekih boljih vremena.

milka Roko

Milka Modrinić Roko

- Ono što mi fali danas jest vidit punu placu ljudi, žena koje su ponosno nosile svoje konavoske, primorske ili mljetske nošnje, a na rukama i licima im se odražavao težak rad. Danas na svakom kantunu preprodavača koliko ti duša hoće, jedemo da i ne znamo što, a prije je sve i vonjalo na način na koji je trebalo. Govor koji smo duperali naša djeca nažalost više i ne poznaju. Ne bi naškodilo u škole stavit jedan sat dubrovačkog u setemani jer će za iduću generaciju svaka naša riječ biti nepoznanica. Muku mi čini kad promislim kako bi se taj učitelj u našem gradu mučio naučit djecu naš jezik. Žalosti me kad se sjetim naših kupanja, galebara koji su vrtili strankinje oko malog prsta. Upoznavali smo se i družili, skakali po stijenama, a naša djeca trče za pokemonima. Kad staneš pričat o svemu tome gledaju te ko da si došo iz kamenoga doba. Oni za mene kad komuniciraju između sebe zvuče kao Klingonci. Fali mi điravanje Stradunom, hvatanje izloga, druženje. Sad jedino poznatog u Gradu možeš srest Orlanda i reć mu ''đe si stari, drago mi je da si još tu'' - i javit se Maru i Baru, kojima ništa ne promiče, kazala je Milka Modrinić Roko o svom doživljaju Dubrovnika.
Postoji li sluh više za Dubrovčane u Dubrovniku? Hoćemo li dići glas za Grad koji tone? Ne znam za vas, ali ne želim potražiti neku novu hrid. Želimo Grad po mjeri čovjeka, želimo sačuvati ovaj dijamant kakvog nema na svijetu. Želimo sačuvati Grad koji smo posudili od naših predaka i moramo ga sačuvati za našu djecu.

Adio vam,
Ivana Žuvela Kalina

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik