nportal crop
nportal crop
Jelica Gjenero Jelica Gjenero Leona Rašica


VJEROUČITELJICA I SPISATELJICA JELICA GJENERO: 'Svaki čovjek u sebi nosi svijet 'Skriven od očiju'

Sij 13, 2018

Jelica Gjenero dubrovačka je vjeroučiteljica te autorica slikovnica i knjiga za djecu koja je svoju ljubav prema pisanju otkrila upravo u najranijoj dobi. Svoju omiljenu dokolicu Gjenero je upotrijebila kako bi učenike kroz priče zaintrigirala za nastavne cjeline jer, ističe, "vještina je svakog učitelja pronaći pravi način za približiti gradivo djeci uz puno ljubavi i strpljenja te osjećaja za njihova promišljanja". To ju je nadalje potaknulo da svoje priče podijeli sa širom publikom. Njezina je najnovija priča "Moja mama šopingholičarka", a ono što plijeni pažnju šire javnosti pa tako i nacionalnih medija, njezin je prvi roman namijenjen odrasloj publici "Skriveno od očiju".

Vaša književnost usmjerena je ponajviše djeci, a sada ste se odlučili posvetiti i odraslima. Kako je nastao roman "Skriveno od očiju", što je bio poticaj za pisanje?

U ovom sam romanu htjela progovoriti o tome da svaki čovjek u sebi nosi težnju za nečim transcendentalnim, što je više od njega. Promatrajući ljude oko nas, čini nam se da sve o njima znamo i često lako komentiramo njihove živote, situacije u kojima se nalaze, a zapravo svaki čovjek u sebi nosi svijet 'skriven od očiju', bori se za nešto dobro, želi ostati dosljedan sebi, zapravo, ostati čovjek. To je stalna borba kojoj smo u životu izloženi. Svaki je čovjek u iskušenju da ostane vjeran tome nečemu što je duboko u njemu, a to je jako zahtjevan put. Skriveno od očiju podrazumijeva da ne vidimo sve fizičkim očima, već postoji duhovni svijet u koji treba dublje zaći.

U središtu Vašeg romana župna je zajednica te životne priče onih koji bi joj htjeli pripadati, ali su suočeni s mišljenjima drugih ljudi o njima. Udaljuju li svakojaki komentari ljude od povratka u Crkvu i pripadanja zajednici?

Svaki bi čovjek trebao biti svjestan toga da je ona apsolutna ljubav koja nas čeka Bog, a da je crkva zajednica grešnika, što je i cilj ovog romana. Crkva nije zajednica ljudi svetaca, već ima božansko i ljudsko lice. Naša je velika sreća što ona omogućuje da se ponovno dignemo kada padnemo, da budemo toga svjesni te da je Bog Onaj koji nas privlači i stoji tu uvijek za nas pa i kada nas drugi ne razumiju. On razumije i uvijek daje oprost. Oni koji bi nas mogli svojim komentarima sputati ili obeshrabriti isto su samo ljudi koji traže sebe, koji žele i sami biti bolji, traže da im se oprosti jer svaki čovjek teži sebe mijenjati i ići na bolje.

U čemu je razlika pisanja za djecu i odrasle?

Ovaj roman bio je zahtjevan za napisati. Priče za djecu mogu svakako čitati i odrasli, ali tu više dominira jedna priča, bajka u kojoj se na suptilan način provlači pouka o tome kako se ne treba rugati drugima, kako u nama postoji ljepota kojom možemo nadvladati zlobu koja je prema nama usmjerena, kako velikodušnost može pobijediti puno toga negativnog. U romanu za odrasle, malo je složenije, jer čitatelj mora osjetiti da je autor dosljedan, iskren, da piše bez patetike i pretjerivanja, s promišljanjem u kojem se svaki čovjek može pronaći. Svakako, u romanu i autor promišlja vlastiti život i iskustvo.

Koje poruke želite poslati svojim pričama i knjigama?

U slikovnicama i knjigama prezentiram poruke koje bi nama ljudima trebale dati sreću u životu, a to je da nađemo svoje mjesto u svijetu i pronađemo se kao ljudi, u odnosu na drugog čovjeka i naravno Boga. To su priče koje potiču na prijateljstvo, opraštanje, iskorištavanje svojih talenata, velikodušnost. Može sve to zvučati zahtjevno i kao nešto što su svi već čuli, ali je jako važno svaku od tih pouka ponavljati. To je svakodnevni dio života i uvijek smo u izazovu da na ta pitanja odgovorimo. Trenutno, zadnja knjiga za djecu koju sam izdala "Moja mama šopingholičarka" govori o tome kako se ne može sve kupiti novcem. Sve nam je to poznato, ali treba ponoviti da važne stvari kao što su ljubav, iskreno prijateljstvo, znanje, ne mogu kupiti novcem.

U čemu pronalazite inspiraciju za pisanje?

Oduvijek sam zaljubljena u čitanje, a s vremenom sam osjetila želju da i ja nešto zabilježim i prenesem moja razmišljanja drugome. Svakodnevni život inspirira me na pisanje jer je pun svakojakih priča. Ako je čovjek otvoren za opažanje i pisanje, svaki dan se u susretima s ljudima, u životnim situacijama, može pronaći inspiracija za neku priču.

U čemu je draž pisanja za djecu?

Prve moje priče nastale su u radu s djecom, u početku sam radila s učenicima od 1. do 4. razreda i imala sam potrebu da im za uvod u nastavnu jedinicu i za motivaciju koristim priču. Tako sam nakon toga i sama počela pisati priče kojima sam se često služila u nastavi, a potom su nastale i prve slikovnice koje su ilustrirali učenici, a neke od njih su "Anđeo čuvar", "Maslina", "Sedam darova Duha Svetoga", "Gdje stanuje sreća", "Kameno selo", "Tonkica-balonkica", "Repatica-ljepotica", "Najljepše ruke", "Princeza od rogača", "Moj susret sa sv.Nikolom". Djeca su iskrena, pišući za njih ponovno se i ja osjećam kao dijete koje živi u svima nama. Sviđa mi se bajkovitost priča, a i svaka od njih bi trebala nositi jednu lijepu pouku i imati sretan kraj čime u nama pobuđuju ono što je dobro i potiču nas na pozitivno razmišljanje.

Kako djeca reagiraju na Vaše knjige, a osobito one s vjerskom tematikom?

Djeci leže priče vjerske tematike, ona su uvijek otvorenog duha za ono što je dobro, a pogotovo ako im se to ispriča na zanimljiv način. Kada su ilustrirali moje slikovnice, vidjela sam da su im sjele, da su ih osjetili te da su im se svidjele.

Vaše su knjige predstavljene na mnogim uglednim književnim manifestacijama, ali opet ste nekako samozatajni u dubrovačkoj sredini. O čemu je riječ?

Tako je, knjige su mi predstavljene na Interliberu, međunarodnom sajmu Monte Librić u Puli, čitane su i na Hrvatskom radiju, djeca ih uprizoruju u igrokazima. Idem korak po korak, željela sam pisati, nije mi bilo primarno promovirati se. Uvijek sam išla za tim da će do malog kruga čitatelja, onih koji su zaljubljeni u knjigu, moje priče i doći. Sada sam u Dubrovniku u društvu Slagalica koje je izdalo moj najnoviji roman. Sve je to išlo svojim tijekom, ništa nije došlo preko noći. Godinama pišem i putevi se otvaraju. Nije mi cilj napisati jednu knjigu i napraviti joj veliku reklamu i da tu stanem. Ovako sve pomalo ide i knjige nađu puta do ljubitelja.

Što biste kao vjeroučiteljica i spisateljica poručili djeci i roditeljima?

Djeca jako malo čitaju. Jedan postotak djece zaljubljenici su u knjige i čitaju redovno, a ostali pak suprotno. Prije su djeca barem redovno čitala lektire, a sada sam osjetila da jako puno riječi ne razumiju, i to hrvatskih, što me jako zabrinjava. Često im moram posebno objašnjavati značenje riječi. Željela bih da postoji neki način da se mlade ponovno potakne na čitanje, kako bi mogli obogaćivati svoj vokabular. To je zaista bogatstvo, bez jezika ne mogu ni pisati ni izraziti se. Roditelji također ne bi trebali ići linijom manjeg otpora već poticati djecu na ljubav prema čitanju, bez obzira na razvoj tehnologije.

 

Leona Rašica

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik