nportal
ISPOVIJEST MAJKE: Morala sam svaku godinu iznova državi dokazivati da mi je dijete bolesno Ilustracija/Pixabay

ISPOVIJEST MAJKE: Morala sam svaku godinu iznova državi dokazivati da mi je dijete bolesno

Stu 14, 2017

Svjetski je dan dijabetesa, autoimune bolesti kojoj se precizan uzrok još uvijek ne zna, a broj se oboljelih svake godine povećava. Nažalost, šećerna bolest ne mimoilazi ni djecu pa tako u Dubrovačko – neretvanskoj županiji njih šezdesetak boluje od dijabetesa, a godišnje oboli troje do četvero djece više. Među oboljelima su se našli sin i kćer jedne Dubrovkinje (podaci poznati redakciji) koja je za Nportal podijelila svoje iskustvo. Sin je, naime, obolio sa samo tri i pol godine, dok je kćer imala devet kada su joj nalazi potvrdili da joj je znatno povišen šećer u krvi.

"O toj bolesti tada nisam ništa znala niti sam na nju uopće sumnjala. Moj sin je jednostavno počeo sve manje jesti, a sve više piti. Osim velike žeđi, pojačano je i mokrio, na kraju uopće više nije jeo, samo je želio piti. U vrtiću su se tete žalile kako često mokri, ali ja sam cijelu situaciju povezivala s time da mu je možda stresno što je krenuo u vrtić, ipak je imao samo tri godine. Sumnjala sam da sam tim upisom u vrtić prouzrokovala njegovu bolest, ali kasnije sam saznala da to definitivno nije povezano. Također, u našoj obitelji nemamo nikoga tko je bolovao ili boluje od dijabetesa. Čula sam samo za onu izreku 'pao mi je cukar' tako da nam je to bilo potpuno iznenađenje", kazuje ova Dubrovkinja.

Nakon što je saznala za sinovljevu bolest, vodila je i kćer na ispitivanje kako bi se uvidjelo ima li predispozicije za nju, međutim, tada je sve izgledalo uredno. S druge strane, djevojčica je sve češće počela obolijevati od različitih viroza, praktički su se nizale jedna za drugom te je od toga znatno oslabila i smršavila.

"U susjedstvu smo imali slučaj djevojčice koja je oboljela od teže bolesti pa sam potaknuta time rekla mužu da pođemo našoj kćeri izvaditi krv da vidimo što je posrijedi i tada se ipak pokazalo da ima povećan šećer. Uopće nije imala iste simptome kao sin, sve je izgledalo sasvim drukčije pa nismo na to ni sumnjali", priča ova majka.

U cijeloj situaciji najteže je djetetu objasniti da će cijeli život morati primati injekcije inzulina, sinu je uspjela s vremenom objasniti, dok je kćer prilično spremno sve prihvatila jer je gledala što se sve s bratom događalo i kako se s time nosio. Međutim, roditelju je također potrebno određeno vrijeme da prihvati činjenicu da mu je dijete bolesno, ali i da s time nauči živjeti.

"Bez obzira što smo muž i ja od početka radili sve što je potrebno, educirali se, ipak nam je bio potreban period da sve posložimo, da shvatimo da nismo mi krivi nego da se bolest jednostavno pojavila. S time treba živjeti, nema tu nekog drugog izbora. Liječnici su nam također u početku pomogli i to nastavljaju činiti. Danas kada su moja djeca već tinejdžeri, uvelike pomaže i razgovor s doktorom, učestale kontrole, svako tri mjeseca ili svaki mjesec ako su malo lošije", ističe.

Roditelji čija djeca boluju od dijabetesa tipa 1 imaju i određena zdravstvena prava pa je tako i ova majka do sedme godine njezinog sina imala pravo na neplaćeni dopust, kao i četverosatno radno vrijeme s time da je svake godine morala papire nositi na komisiju kako bi dokazala da joj dijete još uvijek boluje od dijabetesa. Djeca su u svakom slučaju naišla na razumijevanje među vršnjacima i učiteljima te nisu imala problema s prilagodbom.

"Kada je sin krenuo u školu, nisam imala nekih većih problema. Možda je to i do moje djece koja su brzo sazrela jer su morala, oni su zapravo brzo odrasli. Naišli smo na razumijevanje, ljudi ne znaju puno o tome, ali izlazili su nam u susret. Srećom djeca su uvijek dostupna na mobitel pa bi se uvijek po potrebi mogli čuti. Stariji sin bi na odmoru izmjerio šećer, dao si inzulin i pojeo marendu. Svoju djecu ne smatram bolesnom, niti se prema njima tako ponašam. Naprotiv, oni žive sasvim normalno, odlični su đaci, nemamo nikakvih problema, sin je dobio i ponudu da studira vani. Potičem ih da pokušaju sve stvari bez obzira i ako su neuobičajene za njih. Opet ne znači da nemaju svojih loših dana, dogodi se stres, bolest, bilo kakva nervoza. Čim pokupe virozu ili nešto slično, odmah i šećer počinje varirati. Nekada im nove situacije znaju zasmetati i utjecati na razinu šećera bez obzira na prehranu", priča.

Ova Dubrovkinja članica je udruge Slatki život koja brine o djeci koja boluju od dijabetesa i njihovim roditeljima gdje su im pomogli organizirati život u odnosu na ovu bolest, ali i ostvariti sva prava.

"U Udruzi su nam jako pomogli. Roditelj se nađe u situaciji u kojoj je jedino bitno mjeriti šećer, davati inzulin, a sve ostale stvari oko njih u tom jednom razdoblju su nevažne. Potrebna je sigurno godina dana da se polako dođe k sebi. Roditelj mora nastaviti sa svakodnevnim životom i obvezama. Djetetu se neke stvari oko ove bolesti mogu objasniti, druge pak teže jer ih katkada ni sebi ne možete objasniti. Iskustva razmjenjujemo s drugim roditeljima s time da je svako dijete priča za sebe. Mom sinu i kćeri smetaju potpuno različite stvari, situacije, stresovi, već su i tinejdžeri. Roditelj je u ovoj situaciji vrsta svakodnevnog doktora. Nema šablone osim te da vam je dijete ovisno o inzulinu i da mora paziti na ishranu, sve ostalo sami smo svoji majstori. Drugi su nam roditelji potpora, lijepo je vidjeti da nismo sami u ovoj priči. Treba više razgovarati o ovakvim stvarima. Ima različite djece, ali i roditelja. Neki uopće ne prihvaćaju da im je dijete bolesno. Zbog te djece uvijek je dobro ukazivati na simptome kako bi se oni provjerili i djetetu se pomoglo", ističe ova Dubrovkinja.

 

Leona Rašica

Nportal

Izdavač publikacije: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing

Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)

Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3, dana 27.01.2016. god. MBS: 090004038, MB 01657844
OIB 84003986390, Račun otvoren u Addiko banci
IBAN: HR7825000091101059527

Sjedište: Vukovarska 26/4, 20000 Dubrovnik