nportal crop
nportal crop
Iva i Antonela Iva i Antonela Leona Rašica


IVA I ANTONELA Ove djevojke imaju recept za sreću

Ožu 21, 2018

U Hrvatskoj trenutno živi 1650 osoba sa sindromom Down. U Dubrovniku pak djeluje županijska udruga koja okuplja djecu i njihove roditelje. Na radionici izrade uskršnjih ukrasa susreli smo dvije djevojke - Ivu i Antonelu te porazgovarali o njihovim životima i poimanju svijeta oko sebe. Njihovi odgovori će vas iznenaditi.

Iva Jerinić će uskoro napuniti 22 godine. Po zanimanju je cvjećarica. Možete je pronaći na radionicama Udruge, kako pomaže izraditi božićne ili uskršnje ukrase. Antonela Majer u kolovozu slavi svoj 17. rođendan. Pohađa prvi razred srednje trgovačke škole uz asistenta u nastavi.

„Sad sam pravila gnijezdo i stavljala travu i jaja u njega. Volim biti na radionici. Za Božić sam pomagala raditi anđele. Nekad i prodavamo to što napravimo. Volim i crtanje“, rekla je stidljivo Iva. „Završila sam srednju školu, za cvjećare. Naučila sam tamo praviti bukete.“

DSC 0138

„Meni je škola blizu kuće, na Montovjerni. Upisala sam trgovačku i idem u 1. e razred. Imam sve dobre ocjene, jer dobro radim i komuniciram s profesorima. Najdraži su mi predmeti engleski i matematika. Znam kako se zovu sve životinje na engleskom. Drag mi je i tjelesni“, razgovorljivija je Antonela.

Iva slobodno vrijeme, osim što provodi u Udruzi, odlazi i na fitness. „Tri puta tjedno idem na vježbe. Tamo se rastežemo, pola sata vozim biciklu, a onda podižem i utege.“ „Ja sam išla sa sestrom na rukomet u Mokošicu, a poslije na zumbu, tamo sam plesala. Sad bi silno željela ić na fitness, kao Iva“, dodala je Antonela.

Imaju i snove. Zamišljaju sebe u ovoj ili onoj ulozi. Iva i Antonela otkrile su nam planove za budućnost. „Ja bi htjela bit maserka. Doma masiram mamu“, nasmijala se dvadesetdvogodišnja Iva. Antonela ima drugačije želje: „Voljela bih biti medicinska sestra, raditi u bolnici, dijeliti lijekove, čitati djeci priče. Jako volim malu djecu, sretna sam kad vidim curicu od moje rodice, malu Hanu ili od prijatelja sina Ivana. Ako ne uspijem biti medicinska sestra, onda ću biti njegovateljica u nekom domu za stare. Tamo bi pričala s bakama, čitala im bajke, masirala noge.“

Kao većina njihovih vršnjaka Iva i Antonela uživaju u gledanju TV serija i slušanju glazbe: „Volim Vatru i Maju Šuput. Znam i njihove pjesme. Dok sam na fitnessu slušam muziku, oni puštaju neke dalmatinske pjesme, pa pjevam dok vozim biciklu. Družim se s prijateljicom Petrom. Najviše volim jesti pašticadu, sarme i pizzu“, kazala je Iva.

DSC 0166

„Volim gledati seriju Čista ljubav, plesati, pjevati, čitati, pisati, crtati. Kad se tuširam, upalim mjuzu i plešem. Najviše slušam Joleta, znam sve njegove pjesme. Volim i Lady Gagu. Od hrane su mi najdraže lasagne, šparoge i grah. Znam pravit i one američke palačinke. Mama pravi mojim sestrama palačinke s nutellom, a meni one bez glutena. Kad sam dežurna u školi, onda jedem onu tamnu čokoladu. Inače, kad dođem doma, odmah matematiku riješim, da sam mirna i imam više vremena za učenje. Učim dnevno oko pola sata i imam sve petice,“ govori Antonela dodajući kako je Iva njezina najbolja prijateljica.

Često i putuju uz pratnju roditelja. „Bila sam u Budimpešti, tamo su svi s nama govorili engleski. Vidjela sam Burger King, KFC i Mc Donalds. Pođemo nekad i u Sarajevo. Bili smo i u Strugu, tamo smo pjevali i plesali na Bebeka. Znaš onu 'Sinoć sam, sinoć sam...' Išla sam i na ekskurziju u osnovnoj školi. Sutra idem s razredom u Konavle na terensku nastavu, a u petak s tatom i mamom u Split i Šibenik“, priča članica Udruge Lela.

„Mi smo išli u Zagreb i Split. Zagreb mi je bolji, a od svega mi je najdraži bio shopping. Tamo ima i za pojesti kolač. Bila sam sa školom u Krapinskim toplicama. Tamo smo imali tulum u discu“, sjeća se Iva. Ipak, doma je najljepše: „U Dubrovniku živim, tu imamo stan, prijatelje i obitelj. Često idemo na terensku nastavu u grad, pa na sladoled i palačinke“, kaže Antonela.

DSC 0143

Antonela je, naime, prvo dijete s Downovim sindromom u Dubrovniku upisano u redovan osnovnoškolski sustav uz pomoć asistenta. Nedostaje joj ekipa i profesori iz osnovne škole. „Fali mi Renata, Marina, ravnateljica, profesori iz hrvatskog, tjelesnog, tehničkog. Voljela sam profesora Ivicu Hajdića i Ivicu Zeca. Dariu i Doris iz bivšeg razreda vidim svaki dan jer idu u školu za administrativne tajnice. Sad imam prijateljicu Veroniku, koja ide u razred do mog. Volim ići u školu i na praksu koju obavljam u pet shopu. Tamo hranim životinje, čistim pod, slažem hranu na police. Imali smo nekad zmije i tvora. Najdraže su mi ribice. Pričam i s našim papagajem Kokijem. Doma imamo kučka Arona, kad smo ga uzeli bio je mali kao miš, pa smo ga zvali Ari. Ljudi moraju biti dobri prema životinjama, trebaju ih paziti i hraniti.“ I Iva je ljubiteljica životinja: „Imam kučka Huga. On je mali i kafene je boje. Oni koji udaraju životinje su okrutni.“

Prošlog ljeta u Mokošici organiziran je malonogometni turnir za žene i djecu čiji je prihod išao upravo Udruzi za Down sindrom Dubrovačko-neretvanske županije. Tom prilikom naše djevojke podijelile su medalje najboljim timovima.

„Super nam je bilo tamo i voljeli bi da bude opet. Bilo je lijepo kad smo dijelili nagrade, pa su nam pljeskali“, veselo će Iva Jerinić. „Kad sam došla u Mokošicu vidjela sam Katu Lujo, njezinu malu Luči i puno drugih ljudi. Sjećam se kako je moja sestra Laura igrala nogomet“, priča Antonela.

DSC 0154

Iva i Antonela gotovo uvijek su nasmijane, rijetko ih možete vidjeti tužne ili uplakane. Koji je njihov recept za sreću? "Čovjek je sretan kad mu netko stavi osmijeh na lice“, objašnjava Antonela. Kako zna je li netko dobar čovjek iz topa odgovara: „Izdaleka odmah znam kad je netko dobar. Nitko nije ni glup ni ružan. Volim ljude.“ Iva se slaže sa svojom najboljom prijateljicom - ljudi su dobri. Voli se grliti. „Zagrljaj znači ljubav“, objašnjava Antonela Majer.

Iva i Antonela, sinonimi su za nepatvorenu, iskrenu ljubav i empatiju. Ne poznaju zavist, zlobu, licemjerje. One jednostavno - vole. Danas će povodom Dana Downovog sindroma, društvene mreže biti preplavljene fotografijama simboličnih šarenih čarapa. Lijepa gesta, ali i poticaj da se preispitamo zašto ovi mladi ljudi u našem sustavu nemaju potporu? U Hrvatskoj svega nekoliko djece s Downom pohađa srednju školu. Ukoliko nađu zaposlenje, ostaju bez osobne invalidnine u iznosu od 1250 kuna mjesečno. Zašto im sustav ne dozvoljava da doprinose zajednici u kojoj žive? Oni mogu raditi jednostavnije poslove i obogatiti svačiji život. Uče nas onome što je doista važno. Što smo negdje usput izgubili. Dajmo im jednaka prava i priliku!

O DOWNOVOM SINDROMU

Prve simptome Downovog sindroma opisao je Langdon Down na svom djetetu 1866., a 1957. otkriveno je kako se radi o genetskom poremećaju pri kojem dolazi do trisomije na 21. kromosomu, odnosno postoji višak jednog ili jednog dijela kromosoma na 21. paru. Iako je se svijest okoline znatno podigla i dalje postoje predrasude o osobama sa sindromom. Ova djeca mogu puno toga postići, jer se najčešće radi o laganoj mentalnoj retardaciji, a njihov je napredak i potencijal individualan.

 

Ivana Žuvela Kalina

Nportal

Nakladnik: Neovisni portal d.o.o. za informacijske usluge i marketing
Sjedište društva: Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik
Temeljni kapital: 20.000,00 kn (uplaćen u cijelosti)
Upisan kod Trgovačkog suda u Splitu – stalna služba u Dubrovniku pod br. Tt-16/589-3,
dana 27. siječnja 2016. god. MBS: 090004038,
MB 01657844 OIB 84003986390

Redakcija: Nportal, Vukovarska 9, 20 000 Dubrovnik